Kada postaneš roditelj, očekuješ da će tvoje dijete uvijek imati uz sebe obitelj, pružajući mu sigurnost, ljubav i podršku. Međutim, život često donosi neočekivane situacije i izazove, a jedan od najtežih trenutaka može biti zadržavanje ili gubitak kontakta s jednim od roditelja. U Karlovom slučaju, to se dogodilo kada je njegova majka otišla.

Prošla je godina dana,od kada je otisla ,godina dana otkako je njegov život postao labirint u kojem su emocije bile zamotane u slojeve straha i neizvjesnosti. Karlov prvi susret, nakon toga, s majkom zakazan je za petak, a dan je došao u pratnji tjeskobe, poput teške oluje koja se nadvila nad njegovim srcem.

U središtu tog dana, Karlov povratak u prošlost mogao je biti i blagoslov i prokletstvo. Dok sam čekao ispred dvorišne ograde, vrtio sam u mislima sjećanja na sve one trenutke kada je Karlo svakodnevno postavljao pitanje koji je uvijek iznova razbijalo moje srce: "Gdje je mama?" Njegov glas, pun nadanja i nevjerice, bio je poput oštrih igala koje su se zabijale u moju dušu. Ponekad je podizao ruke prema meni, tražeći odgovor, a ja sam znao da mu ne mogu dati ono što mu najviše treba – njezinu prisutnost.

Kada je napokon došao trenutak susreta, osjećao sam kombinaciju tjeskobe i sažaljenja prema Karlu. Uzbuđenje i strah ispreplitali su se, stvarajući vrtlog emocija. Ispred ograde stajala je žena koju je Karlo nazivao mamom, ali koja mu je ujedno bila i strana. Kako će reagirati?

Kada je njezin lik napokon postao vidljiv, Karlo je stao, njegovo srce je bilo poput ptice koja se priprema za let, a oči su mu se proširile. Njezin dolazak u dvorište bio je poput otvaranja knjige s previše zapisa, a svaka stranica bila je ispisana povezanostima koje su ostavljene u zaboravu.

"Mama," šaptom je rekao, ali taj jedan uzdah bio je pun težine, toliko teške da je svaki dah bio poput olova. Ali to 'mama' nije bilo ljekovito. Bilo je to sjećanje koje se držalo u zrakoplovu, koje se raspadalo, kada su se našli oči u oči.

Sastanak je prošao u čudnom mjestu između povratka i oproštaja. Karlo je mogao osjetiti njezin strah, a ona je mogla vidjeti nevinu dušu koja je tražila pojašnjenje za nešto što nije mogla objasniti. Kada su se pogledali, shvatili su da su oboje stranici u knjizi koju je netko drugi napisan prije njih.

Prošlo je 10 godina otkako je taj susret promijenio njihov život. Karlo i ja smo se jedva nosili sa tom prazninom. S godinama, naučio je da zadovolji prazninu svojih srca s ljubavlju koju sam mu mogao ponuditi.

Ali rane su ostale, ispod površine, nevidljive ali duboke. Dok sam ga odgajao, znao sam da nikada neću biti njegova majka; njegova "mama" je imala poseban oblik njenog postojanja, a to je bio oblik s kojim se Karlo nikada nije mogao potpuno pomiriti. U svakoj njegovoj igri, u svakom njegovom uspjehu, osjetio sam tu prazninu - u porivu svakog "mama" kojeg je izgovorio, u ekranu svakog filma koji smo gledali zajedno, osjetilo se je to njegovo silovito srce koje nikada nije zacijelilo.

Ali iako je prošlost ostavila ožiljke, Karlo je bio čudo. Njegov smijeh, njegova snaga, njegove sposobnosti, sve su to bili koraci prema boljim danima. Kroz sve te godine, Karlo i ja pronašli smo svoj put kroz ljubav, kroz izazove i kroz svu ljepotu koja dolazi s time da ga poznajemo onakvim kakav jest. Nismo trebali holivudske završetke – imali smo svoju vlastitu priču. A s tom pričom, gradili smo naš svijet, sigurniji od onog koji je bio srušen bez obzira na sve !

Matija Gerić

Post Prenesen s mojega bloga Ouroboros -Spoj Uma I Srca