Ponekad se osjećam kao da sam sazdan od zvjezdane prašine. Svaki moj atom treperi na frekvenciji koju drugi ne mogu čuti, ne mogu osjetiti. To je moj autizam - nije bolest, nije poremećaj. To je moja suština, moj način postojanja u ovom šarenom, glasnom, intenzivnom svijetu.

Imam 14 godina i gledam svijet kroz prizmu koja je samo moja. Gdje drugi vide običan zalazak sunca, ja vidim eksploziju boja koja me ostavlja bez daha. Gdje drugi čuju običnu gradsku buku, ja čujem simfoniju života - svaki zvuk je nota u velikoj kompoziciji postojanja.

Moj tata kaže da sam poseban. Ne onako kako to ljudi obično kažu, s prizvukom sažaljenja. On to kaže s ponosom, s divljenjem. Gleda me kao da sam čudo, kao da sam najdragocjenije blago na svijetu. I u njegovim očima vidim - ja to i jesam.

Škola je izazov, ali i prilika. Svaki dan je nova avantura, novo putovanje kroz labirint socijalnih interakcija i senzornih podražaja. Ponekad je teško, ponekad boli. Ali svaki izazov je prilika da postanem jači, da naučim nešto novo o sebi i svijetu oko sebe.

Moj um je poput vrta punog egzotičnog cvijeća. Neki ljudi vide samo zbunjujuću šumu, ali oni koji se usude zaći dublje otkrivaju ljepotu koja oduzima dah. Moje misli su poput leptira - lepršave, živopisne, ponekad teške za uhvatiti, ali uvijek prekrasne.

Kad me obuzmu emocije, to je poput oluje na otvorenom moru. Intenzivno, zastrašujuće, ali i veličanstveno. Osjećam dublje, jače, potpunije od mnogih. To nije slabost - to je moja snaga.

Autizam nije kavez koji me zarobljava - to su krila koja me nose u visine koje drugi ne mogu ni zamisliti. To je moj superherojski plašt, moja čarobna moć. S njim mogu vidjeti obrasce u kaosu, čuti glazbu u tišini, osjetiti poeziju u najobičnijim trenucima života.

Znam da je put preda mnom ponekad težak. Znam da će biti dana kad ću željeti vrištati jer je svijet preglasan, pretjeran, previše. Ali znam i da imam snagu unutar sebe da se suočim sa svime. Jer ja nisam samo dječak s autizmom - ja sam istraživač, umjetnik, znanstvenik, filozof. Ja sam sve ono što odaberem biti.

Moj autizam nije etiketa - to je platno na kojem slikam svoju priču, bojama koje samo ja vidim. To je instrument kojim sviram melodiju svog života, notama koje samo ja čujem. To je jezik kojim pišem poeziju svog postojanja, riječima koje samo ja razumijem.

I znate što? To je prekrasno. Jer svaki dan otkrivam nešto novo o sebi, o svijetu, o beskrajnim mogućnostima koje život nudi. Svaki dan je prilika da ostavim svoj trag, da pokažem svijetu ljepotu kroz moje oči.

Ja sam dječak od 14 godina. Imam autizam. I to je moja najveća snaga, moj najveći dar. Jer to znači da je moj život avantura koju nitko drugi ne može doživjeti. To je moj jedinstveni otisak u ovom velikom, čudesnom svemiru. I ja ga prihvaćam raširenih ruku, otvorenog srca, s osmijehom na licu.

Jer ja sam ja. Jedinstven. Neponovljiv. Vrijedan. I moj autizam nije ono što me ograničava - to je ono što me čini beskonačnim.

Matija Gerić

S mojega bloga Ouroboros-Spoj Uma i Srca