Često se kaže da velike tragedije i događaji vode ljude u ludnicu. Nije to oluja koja lomi drvo, već neprekidno kapanje vode koje ga nagriza iznutra.

Svakodnevne sitnice, naizgled beznačajne, talože se u nama poput pijeska u pješčanom satu. Propušteni autobusi, hladna kava, neljubazni pogledi prolaznika, sve to gradi zid frustracije ciglu po ciglu. Neprestano kuckanje sata u tišini noći postaje neizdrživo. Čarapa koja se spušta. Zujanje muhe koja nikako da pronađe izlaz. Svaki od tih trenutaka čini se malim, ali zajedno postaju velika oluja.

Te male iritacije, ponavljajući se iznova, uvlače se pod kožu. One truju misli, nagrizaju dušu, stvarajući osjećaj nemoći. Velike tragedije možemo prihvatiti, oplakati, preboliti. No, kako se boriti protiv svakodnevne kiše sitnih nezgoda koja neprestano pada? Kad se svi ti sitni udarci zbroje, osjećam se kao da tonem u bezdan.

Na kraju, nije zemljotres taj koji ruši zgradu našeg uma. To je sporo, podmuklo propadanje temelja pod teretom tisuću malih pukotina. Svaka sitna neprilika ostavlja svoj trag, nevidljivi ožiljak. I prije nego što shvatimo, nađemo se na rubu, spremni pasti u bezdan ludila. Osjećam kako mi srce ubrzava, a um se bori s kaosom. A onda, u tom trenutku spoznaje, shvaćam. Ludilo nije samo odredište. To je putovanje.

Matija Gerić