KAKO SU POSTALI NEBO I ZEMLJA

 

        Prije početka bilo je jedno veliko stablo. Samo ono, drugo ništa. Imalo je na bezbroje grana, lišća, i sjemenja. Drugo ništa.

Dogodi se te dva sjemena, možda slučajno, a zacijelo nehotice, kliznuše i zalebdješe u praznini. Da je bilo nekoga da to zapazi, taj ne bi zapazio da je bezbroj narušen, jer nije bio; ali bi zapazio rođenje broja, jer je bilo. No nikoga nije bilo da ne vidi, da vidi. Samo je stablo znalo da počinje početak.

Nije bilo vjetra da ponese sjeme. Nije se padalo, jer nije imalo kuda ni kamo. Nije se ni uzlijetalo, zbog istoga razloga. Lebdjelo se. Dva krilata sjemena zalebdjela su u praznini, pokušavajući dotaknuti jedno drugo kao jedinu izvjesnost. Ali nije se moglo. Nije se moglo. Vazda bi jedno od blizine drugoga zatreperilo, usplahirilo se, dodiru se uklonilo, valjda nehotice, zacijelo neslučajno.

        Postojala je samo ta neostvarena želja za dodirom.

        U opipavanju svoje međusobnosti dva su se sjemena jednom tako jedno od drugoga udaljila, da je praznina između njih postala svjesna svoje beskrajnosti. Postala je sebe svjesna. Na mjestu gdje je postala sebe svjesna, pojavio se trag prolaznika, znak razlike, smisao priče. Da je bilo nekoga da to zapazi, taj ne bi zapazio da je praznina narušena, jer nije bila.

I dalje je postojala samo neostvarena i nesavladiva želja za dodirom sjemena sa sjemenom, jača no ikada.

Tako su postali nebo i zemlja.

 

        A stablo, ono i dalje nije postalo.

 

 

Pojmovnik, po redu:

 

Stablo = vječnost.

Praznina = tkivo postanja.

Dva sjemena = dvojevanje ljubavi.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)