KAKO SU ME ČUVALI

Moja majka  je pred smrt došla u Beograd I bila je  stacionirana na poznatoj našoj VMA na neurološkom odjelu u redu najtežih slučajeva. Došla  je na svoj zahtijev I armijske vlasti  bivše države su joj to odobrile. A došla je sa jednom idejom da se susretne sa Titom ili nekim njegovim visokim časnikom kako bi armijskim vlastima predstavila naš obiteljski slučaj budući smo bili opterećeni hipotekom ustaštva I ustaških koljača zahvaljujući njenom bratu Ćamilu koji je bio stražar u ustaškom zatvoru Lovrijenac u Dubrovniku. To je bio I najvažniji  razlog zašto moj otac Aleksandar nikada nije mogao napredovati u armijskoj  hijerarhiji iako nisu mogli a da mu ne dodjele orden za vojne zasluge. On je cijeli svoj  život, od vremena rata gdje je bio u 27 istočnobosankoj diviziji  u izviđačkoj četi , pa do penzioniranja 1971 godine ostao  samo zastavnik  jer nije ni zaslužio ništa bolje. A on je znao reći : ‘’Meni je I ovo dovoljno’’. Dakle, pred samu smrt ona je govorila o svojoj djeci ali ne zato da bi ta djeca živjela dobro, štoviše udobno, nego da bi im  uopće bilo  dozvoljeno da žive jer je njoj u bivšoj državi  bilo uskraćeno to prirodno elementarno pravo- pravo  na život.  Jer su djeca iz oba njena braka zapravo partizanska djeca – ako je to Titu uopće tada  nešto značilo. Tito nije  došao niti je do toga susreta ikada došlo I ona je umrla bez da se njoj  ukazao bilo kakav respect. Ona je dakle doživjela 49  godina, duplo manje nego na primjer admiral Branko Mamula, ali  sam ja danas sretan I sa tim godinama jer  je mogla proći daleko gore kao što je to bio slučaj sa mnogima koji nisu dijeli ista stajališta sa Titom. I  njene posljednje riječi su bile: ‘’ Čuvajte mi Zlatana’’ I sa tim riječima se oprostila od svoga života. To me danas podsijeća na riječi Karađorđevića pred slom  Kraljevine Jugoslavije kada je sa državnim zlatom iz državne blagajne napuštao zemlju  riječima : ‘’ Čuvajte mi Jugoslaviju’’- da čovjek pukne od smijeha.

Ali su me  ti armijski ljudi zapamtili I u neku ruku pratili kroz cijeli moj život  - čak I ovdje  na  drugom kontinentu na drugom kraju svijeta. I nema nikakove sumnje da su me ‘’čuvali’’ a možete zamisliti I kako su me čuvali što se najbolje vidi iz moje  medicinske povijesti koja je čitava pohranjena u arhivi australijskoga Medicare. U toj povijesti postoji jedno mjesto a to je  da uzimam ‘’Injection of depot anti-psychotic’’ uz desetak drugih lijekova koju su predviđeni u tretmanu dijabetesa, dermatitisa, atrial fibrillation,  kronične bubrežne bolesti, očne bolesti....Te injekcije primaju u  današnim zatvorima I najteži kriminalistički sučajevi a njihova specifičnost je u tome da kada  ih primate prvi puta, ako preživite, onda ste zavisni od njih cijeli život. Ti su lijekovi na primjer bili predviđeni kod nas u postupku resocijalizacije pacijenata , ne samo kao palijativna mjera  nego I mjera ‘’preodgoja’’ jer se držalo da mene treba ‘’preodgajati’’ od nakaradna mišljenja o našemu samoupravnome socijalizmu koji se izučava na teološkim seminarima Vatikana I fakultetima  Švedske. A naš sustav ‘’općenarodne odbrane ‘’ na kojem  je sustavu radio I pokojni Franjo Tuđman, da se dakle ta naša specifična  I originalna vojna teorija proučava I  na američkom  West Pointu I na ruskoj Frunze. Pa bi me Ervin Peratoner koji je u to doba bio blizak sa Šuvarovima pitao : ‘’ Zlatane jeste li vi razmišljali o samoubojstvu?’’ Jer su  oni mene, Mira Šuvar sa kojom sam radio u CK Hrvatske I Muradif Kulenović, psihijatar Centra za mentalno zdravlje u Zagrebu, ‘’čuvali’’  od samoubojstva jer ja nikako da izađem na kraj sa našom političkom I socijalnom stvarnosti nego u svome bunilu I ludosti blebećem o ‘’balkanskoj federaciji’’.

Tako su me ‘’čuvali’’ u Zagrebu,a ‘’čuvaju’’ me danas I ovdje u Adelaideu  kao ‘’manijaka’’  I teškoga ‘’ratnoga zločinca’’ jer sam  ‘’teški duševni  bolesnik’’ sa isto tako teškom vojnom prošlošću koji je odgovoran za stradanja mnogih ljudi u proteklome balkanskome krvoproliću. Da čovjek pukne od smijeha!

Sva je sreća u tome da sam politički pisac  kojega poznaje cijela država pa je moj slučaj došao na red prorazrednoga ‘’criminal investigation’’- inače bih visio kao I cijela moja mala obitelj kao najteži živući svjetski  zločinac I terorist. Eto tako su me ‘’čuvali’’!

Zlatan Gavrilovic Kovač