Od šesnaest mjeseci koliko sam proveo u opsađenom Sarajevu imam osam-devet svojih fotografija. Sve su crno-bijele. Na tri sam slike sam, na ostalima sam u manjem ili većem društvu. Na jednoj smo slici sa Susan Sontag, koja nas je, sa sinom, tog dana došla obići u redakciji. Većinu tih fotografija snimio je Milomir Kovačević Strašni. Dvije je snimio zagrebački fotograf Zoran Filipović, koji se u zimu 1992. iznebuha pojavio u gradu.

Vjerojatno još negdje postoji, ili je postojalo, isto toliko mojih slika koje nikada nisam vidio. I to bi, uglavnom, bilo sve. Nijedne amaterske fotografije, nijednog autoportreta ili porodične slike, premda smo u kući imali fotoaparat (zapravo, dva fotoaparata), a negdje po ladicama i ormarima bilo je i praznih filmova. I znali smo da se oko nas zbiva povijest, i da smo, možda, pred krvavim finalem naših života, ali nam svejedno nije na um padalo da sve to ovjekovječimo.

Činjenicu da sam se, može biti, i punih dvadeset puta našao preslikan na fotografskom papiru najprije dugujem prijateljstvu sa Strašnim, a onda i tome što nisam bio anoniman. Moja majka, koja je u Sarajevu živjela i radila od prvoga do posljednjeg dana opsade, i skoro svakog dana do posla pješačila dva i pol kilometra, nije to poslije mogla posvjedočiti nijednom jedinom slikom. Naprosto je u te tri i pol godine nitko nije fotografirao. U preddigitalnoj eri ceremonijal fotografiranja bio je povezan s nekim veseljem, svečanošću, ceremonijalom, makar i pogrebnim, a u ratu za obične ljude nije bilo ničega veselog, svečanog ni ceremonijalnog.

I još nešto: nakon što sam otišao u Zagreb, u vrijeme kada su sve telefonske veze bile prekinute pa nisam znao što je s njom, navečer bih, gledajući snimke iz granatiranog Sarajeva, ili izjutra, listajući novine s novim krvavim fotografijama iz grada pod opsadom, strepio od toga da ne ugledam majku na fotografiji. Mrtvu i raskomadanu. Ili jedva živu, u kubističkim fragmentima i u krvi.

Ali kako bi izgledale stvari da je digitalna era uranila samo desetak godina, i da su 1992. u Sarajevu, ili nekoliko mjeseci ranije u Vukovaru, postojali mobilni telefoni s fotografskim objektivom ili da su, još bolje, postojali smartfoni.

Umjesto osam-devet profesionalnih snimki, takozvanih umjetničkih fotografija, na kojima se danas vidi kako sam tada izgledao, s kim sam se družio, što sam osjećao i mislio, imao bih na stotine digitalnih fotografija na kojima bi bio snimljen moj rat. I svaki, ili skoro svaki, stanovnik tog grada imao bi najmanje toliko, ili mnogo više svojih snimki. Ako je opsađeni grad brojao dvjesto i pedeset tisuća duša, ratnih fotografija s njihovih smartfona bilo bi, procjenjujem, barem dvadeset i pet milijuna. Znači li to da bi rat, da bi patnja tih ljudi bila vidljivija i prisutnija? Ne znači. Upravo suprotno, u digitalnoj eri slike gube na intenzitetu, ljudska patnja gubi na upečatljivosti, pornografija gubi na motivacijskoj snazi. Danas gotovo da više i nema slika na koje bi se moglo masturbirati.

Moja majka bila je tehnološki osvještenija, ali i povodljivija od mene. Brže je shvaćala čemu služe kompjutori i nije imala nikakav otpor prema vlastitoj cyber transformaciji. Njezini stavovi mijenjali su se s vladajućim stavovima epohe. Veći dio svoje komunikacije preselila je na Facebook, širila se svijetom poput šiparice. Razboljela se i umrla 2012. godine. Sljedeće 2013. selfie će postati riječ godine u Oksfordskom rječniku. Šteta što nije poživjela, jer bi ona uživala u selfijima. Lako bi im se i besramno prepustila, ne misleći previše o etičkim posljedicama samookidanja.

Sarajevske pokolje minobacačkim granatama snimali su profesionalni fotografi. To im je bio posao. To im je bila misija. Ako svijet vidi njihove slike, vjerovalo se, rat će biti zaustavljen. I možda je, doista, rat trajo kraće jer je svijet vidio slike. Ali amateri se nisu laćali fotoaparata. Između ostaloga i zato što bi fotografiranje raskomadanih i umirućih ljudi bilo nečovječan čin. Nikome takvo što nikada nije na um palo.

Digitalna tehnologija ne samo da je fotografske objektive učinila nepodnošljivo dostupnim, nego je radikalno utjecala na promjenu pogleda na svijet, na promjenu etičkih nazora kod najširih narodnih masa. Osim toga, inflacija drastičnih i dramatičnih prizora neće ljude učiniti osjetljivijima, nego upravo suprotno. Učinit će ih bezosjećajnim. I stvorit će u nama potrebu da nekako pokušavamo nadoknaditi nedostatak stvarne drame kako u vlastitim životima, tako i na fotografijama.

Nedavno je, neposredno nakon terorističkog napada na London, po novinskim stranicama, na kompjutorskim i televizijskim ekranima, započela još jedna kampanja zgražanja nad građaninom koji je spremno isukao palicu za selfie, na nju natakao smartfon, i okidao se na poprištu, s policijskim i bolničkim kolima u pozadini. Kad već ne može s mrtvim ljudima, onda neka barem toga. Oko njega su profesionalni televizijski snimatelji i fotografi, voajeri, građani i građanke, ali on je svemu i svima okrenuo stražnjicu, u pokušaju da pronađe onaj ugao iz kojeg će se njegova glavurda naći u najdramatičnijem kontekstu, najbliže slici masovne i nasumične smrti.

Slavan je selfie nasmijane američke tinejdžerke Breanne Mitchell, koja se u pinki jaknici, sve s trendi Apple slušalicama i naušnicama u obličju golemih srebrnih halki, uslikala u Auschwitzu, između logorskih zgrada, i onda tu sliku izvjesila na Twiter, gdje se predstavlja kao Princess Breanna. Iz očiju i lica tog nedozrelog ljudskog nakota izbija ona savršena ravnodušnost milijuna Europljana – ne samo Nijemaca, Litvanaca ili Hrvata – koji su se iz pozadine isto tako anđeoski smiješili dok su njihove susjede vodili u smrt i pretvarali u dim.
Onda selfie s mrtvim delfinima, pa s umirućim bolesnicima, pa s kolonama izbjeglica, žrtvama prirodnih katastrofa, umrlim babama i materama… Prije nekoliko godina dogodila se u Savskoj ulici u Zagrebu prometna nesreća, mladež iz obližnje škole pritrčala je da se slika… I svaka je takva fotografija zatim završila na društvenim mrežama, na Tweeteru ili Facebooku, gdje bi stjecala viralnu slavu, koju bi zatim širili urednici trećerazrednih informativnih portala, koji od tog neslužbenog smeća proizvode službeno smeće, a sve to u prividnoj misiji informiranja javnosti.

Nakon što selfie iz Auschwitza tako stigne do portala – gdje ga u necenzuriranim komentarima ispod fotografije dalje proslavljaju anonimni neonacisti, fašisti, kršćanski i islamski fundamentalisti – stvar preuzimaju takozvani ozbiljni mediji. Takozvani, jer su ozbiljni poput ozbiljnog probavnog poremećaja, teškog proljeva izazvanog salmonelom. Oni se, nakon što preuzeti sadržaj dovoljno izreklamiraju, počinju zgražavati nad princezom Breannom u Auschwitzu. Provode organiziranu kampanju moralne panike, pozivaju psihologe, sociologe i ine istjerivače vraga iz sekulariziranog društva, da se iz stručnoga ugla zgroze, a u anonimnim komentarima više se ne javljaju mladi i stari neonacisti, fašisti, kršćanski i islamski fundamentalisti, nego eto ti brižnih roditelja, učitelja i umirovljenih srednjoškolskih profesora, dokone starčadi, neurotičnih neženja i neudatih tetkica da istaknu vlastitu važnost tako što će sa svijetom podijeliti svoj odlučni zgroz. A kao što ti odvratni selfieji donose obilje lajkova na Facebooku, podižu slavu profila ili stranice, i od anonimnog ološa stvaraju facu, tako i svi ti nastupi moralne panike vrtoglavo dižu broj klikova na portalima. Ljudi najžešće lajkaju i klikaju kada im proizvođači virtualnih informacija uspiju ucijepiti iluziju da iza njihova lajka ili klika stoji moralni, politički, civilizacijski stav.

Ali ne bi taj stav ni taj klik ni lajk bio tako jak i sladak da u njegovoj pozadini nije ona živa mržnja, koja omogući da u sljedećoj fazi kampanja moralne panike preraste u kampanju mržnje i u hajku. Mržnja je najjača droga današnjeg svijeta, i to ona mržnja koja u sebi ima nešto gotovo ambivalentno. Gledaš u ono što mrziš, a ne možeš ga se nagledati. Tako se, recimo, ni ja ne mogu nagledati mlade kokošurine Breanne Mitchell, i nisam u stanju o njoj govoriti, a da ne pridodam nešto uvredljivo. Za svoju kampanju imam dvostruko pokriće. S jedne strane, Breanne je, doista, kolosalno glupa i jednako tako bezosjećajna, s druge strane Auschwitz i poštovanje prema žrtvama Auschwitza u temelju je naše civilizacije. Niti Breanneu moram poštovati, niti se u svome zgražavanju trebam nekome opravdavati. I onda se mogu nazadovoljiti vrijeđajući tu mladu ženu, sve upisujući u njezin lik i metaforu tolike druge koje su mi se svejedno kad i svejedno čim zamjerile. Internet nam je omogućio da se iživimo, a da i ne osvijestimo nad čime se to, zapravo, iživljavamo.

Breanne Mitchell je, dakle, dostojna svakog prijezira, kao što je i onaj londonski selfidžija dostojan svakog prijezira, ali ne preziremo mi njih, niti tabloidi i žuti portali pokreću kampanje moralne panike zato što bismo bili šokirani onim što su oni učinili. Pa svako malo netko to radi, i svako malo se pokrene takva kampanja. Možda ni povodi za zgražanje nisu stvarni, nego su inscenirani. Možda tabloidi i tabloidni portali već izmišljaju selfieje da bi svoju vječno gladnu publiku imali čime da nahrane. A tu publiku redom čine ljudi koji se zgražaju i koji rade upravo ono nad čime se sami zgražaju.

U novoj je eri stvoren i novi pogled na svijet. Digitalni mediji promijenili su svjetonazor publike. Fotografija koja se pojavljuje na zaslonu konceptualno se razlikuje od fotografije koja se rađala u tamnoj komori. Ono što je nekad izviralo iz mraka i iz podsvijesti danas je odmah vidljivo i preočigledno. To je svijetu oduzelo na dramatici. A čovjek živi od drame, ovisan je o drami, ali kad ona postane preočigledna i svakodnevna, postaje neosjetljiv i trebaju mu, kao narkomanu, sve veće i veće doze. Otuda ovakvi selfieji.

Umjesto zgražanja možda bi korisnije bilo prepoznati u sebi promjenu koja je nastupila prelaskom iz jedne u drugu eru. Onoga 27. svibnja 1992, kada je minobacačka granata na Ulici Vase Miskina u Sarajevu raskomadala sav onaj svijet koji je čekao u redu za kruh, nekoliko minuta ranije prolazio sam tuda, i zamirisao mi je kruh. Da sam bio gladniji ili da sam po prirodi proždrljiviji, mogao sam stati u red. Ali nije to ništa originalno ni novo. Tko god je živio tamo, često je bio u prilici da tako ne stane u red.

Vratio sam se prije nego što su odnijeli ljude. I nikada o tome nisam ništa napisao. Ali ne iz nekog ljudskog obzira, nego zato što o tome ne umijem pisati. Danas, međutim, znam da bi mi četvrt stoljeća kasnije na um palo da izvadim smartfon i slikam se na mjestu užasa. Naravno, ne bih to učinio, ali bi mi, kažem, palo na pamet. U ona, preddigitalna vremena takve stvari ljudima nisu padale na pamet. Danas je takvo što na umu svakome – osim mikroskopskoj manjini onih koji žive bez mobilnih telefona i mimo dostignuća digitalne tehnologije, a ljudi se dijele na one koji će okinuti zgroz selfie i one koji to, ipak, neće učiniti. Umjesto zgražanja važno bi bilo sebi i drugima mirno objasniti zašto je tako važno biti od ovih drugih.

 Miljenko Jergović 2.4.17