Pa to je jedna duga priča koja se vuče već 25 godina, jer treba računati da je u kapitalizmu privatno vlasništvo nedodirljivo i ono na čemu počivaju svi socijalni odnosi ljudi, njihovi motivi, njihova nadanja, njihova strahovanja, njihova nastojanja, njihove boli, ja baš nisam bio a niti sada jesam baš na čistu sa privatnim vlasništvom, jer mi se ono kao i Proudonu čini naprosto krađom. To je bila jedna velika moja manjkavost u Australiji, da nisam bio sasvim svjestan opasnosti povrede institucije privatnog vlasništva pa bih to pokušao ilustrirati sa nekoliko primjera. 

Bila je na putu do Mitchama jedna velika neograđena palma na kojoj su rezali suhe grane i bila je jako puno tih grana svukuda okolo pa kaže meni Alica: 
‘’Evo, dolazi židovski praznik pa bih ja napravila suku, ali mi treba suhih palminih grana. Baš sam prošla pored jedne palme oko koje ima jako puno suhih grana’’ i ja odem donijeti nekoliko grana. 

Stanem ja vući cestom te grane, kad nakon nekoliko vremena dojuri do mene sav zadihan i uzbuđen jedan sredovječni muškarac koji stane brzo pričati: 
‘’Zašto ste uzeli te grane?’’

"Treba mi za suku.’’ - odgovorim, 

‘’A znate li da je to moja palma, nego sada vratite te grane tamo odakle ste ih i uzeli?

... a ja ga blijedo pogledam pa mu velim: ‘’Fuck off!’’ 

...bacim grane na pod i odem neobavljena posla. 

Drugi primjer je bilo jedno stablo breskve čije su dvije grane rasle izvan ograde prema ulici i na njima bih naišao na mnogo sočnim i lijepih plodova pa moglo bi se reći, da je to bila jedna od najslađih bresaka koje sam ja ikada jeo.

Ja sam redovito dolazio brati te breskve, dok jedne zgode ne otkrijem kako su obje te grane otpiljene, jer je vlasnicima bilo draže otpiliti te grane, nego omogućiti jednom bijedniku da se sladi sočnim breskvama. 

Sljedeći primjer je bilo stablo marelice u dvorištu našeg Housing Trusta koje sam redovito brao za vrijeme pokojnog Rogera koji izdahne neobično hrabro tako, da bi mu u Adelaideu mogli pozavidjeti i najveći australski generali, ali sa novim stanarom koji je došao u njegov mali stan to već nije bilo moguće pa ona, jer to bijaše jedna nasilna postarija žena, uzme pilu i posiječe čitavo stablo!
Da čovjek pukne od smijeha, jer nije mogla podnijeti da ja berem te marelice za koje je ona bila uvjerena, da su njene. 

Slično se dogodilo sa mojom najnovijom susjedom koja je u svom vrtu do našeg imala jedan mali grm ružmarina pa bih ja od vremena na vriojeme nekada ubrao koju grančicu za moje potrebe i ona nakon nekog vremena posiječe taj grm, jer joj je bilo draže da ga posiječe, nego da susjedu omogući koji listić rušmarina. 

Moglo bi se još tih primjera pronaći, ali ja mislim kako je i ovo dovoljno u ocrtavanju duhovnog profila i karaktera tako cool ljudi kao što su to Australci.