Kako poboljšati brižnu ljubav

 

 

Način da produbimo svoju ljubav za druge je taj da se zbližimo s praksom ljubljenja drugih. Da bismo ojačali svoju odluku da ljubimo sva živa bića trebamo primiti daljnje upute o poboljšavanju brižne ljubavi.

Svi imamo nekoga koga smatramo posebno drago- cjenim, poput svog djeteta, partnera ili majke. Ta nam se osoba čini prepuna jedinstvenih kvaliteta zbog kojih ona ili on iskaču od svih ostalih. Mi veoma cijenimo tu osobu i želimo se posebno skrbiti za nju. Trebamo nau- čiti sva živa bića gledati na sličan način; prepoznavajući svako pojedino od njih kao posebno i od jedinstvene vrijednosti. Iako već ljubimo svoju obitelj i bliske pri- jatelje, ne volimo neznance, a svakako ne volimo svoje neprijatelje. Za nas velika većina živih bića nije od neke posebne važnosti. Prakticiranjem uputa o ljublje- nju drugih možemo otkloniti tu predrasudu i visoko cijeniti svako pojedino živo biće, baš kao što majka gleda na svoje najdraže dijete. Što na ovaj način više produbimo i poboljšamo svoju ljubav, to će snažnijima postajati naše suosjećanje i bodhichitta, i tim ćemo brže postići prosvjetljenje.

 

PREPOZNAVANJE SVOJIH GREŠKI

U ZRCALU DHARME

 

Jedna je od glavnih funkcija Buddhinih učenja, ili Dharme, u tome da posluži kao zrcalo u kojem možemo vidjeti svoje greške. Na primjer, kad se u našem umu javi ljutnja, umjesto da se opravdavamo, trebamo sebi reći: „Ova je ljutnja unutarnji otrov zablude. Ona nema nikakve vrijednosti ni opravdanja; njena je jedina funk- cija nauditi. Neću podnositi njenu prisutnost u svom umu.” Također, možemo koristiti zrcalo Dharme kako bismo razlučili željnu vezanost i ljubav. Ovo se dvoje lako pobrka, ali ih je od vitalne važnosti razlučivati, jer će nam ljubav donijeti samo sreću, dok će nam um vezanosti donijeti samo patnju i još nas čvršće vezati uz samsaru. Onog trenutka kada primijetimo da nam se u umu javlja vezanost trebamo biti na oprezu – bez obzira na to koliko nam se ugodnim činilo slijediti našu vezanost, to je poput lizanja meda s oštrice britve, i dugoročno gledajući, neminovno vodi do još veće patnje.

Glavni razlog iz kojeg ne ljubimo sva živa bića je taj što smo toliko zaokupljeni sami sobom, a to u našem umu ostavlja vrlo malo prostora da cijenimo druge. Ako iskreno želimo ljubiti druge, moramo smanjiti svoju opsesivnu brigu za sebe. Zbog čega smatramo sebe tako dragocjenima, ali ne i druge? Zbog toga što smo toliko bliski sa samoljubljem. Od vremena bez početka prianjamo za istinski postojeće ja. Iz tog prianjanja za ja automatski proizlazi samoljublje koje instinktivno osjeća „Ja sam važniji od drugih.” Za obična su bića prianjanje na svoje ja i samoljublje poput dvije strane istog novčića: ja-prianjanje prianja na istinski posto- jeće ja, dok samoljublje osjeća da je to ja dragocjeno i ljubi ga. Temeljni je razlog za to naša konstantna bli- skost s našim samoljubljem, danju i noću, pa čak i dok spavamo.

S obzirom na to da sebe ili svoje ja smatramo toliko dragocjenim i važnim, preuveličavamo svoje dobre kvalitete i stvaramo napuhani nazor sebe. Gotovo bilo što može poslužiti kao osnova za ovaj arogantan um, na primjer, naš izgled, imovina, znanje, iskustvo ili polo- žaj. Kažemo li kakvu duhovitu primjedbu, mislimo

„Tako sam pametan!”, ili, ako smo putovali svijetom, osjećamo kako nas to automatski čini fascinantnom osobom. Čak možemo razviti ponos na osnovi stvari kojih bismo se trebali sramiti, kao što je naša sposob- nost da prevarimo druge, ili na osnovi kvaliteta koje puko zamišljamo da posjedujemo. S druge nam je strane vrlo teško prihvatiti svoje greške i nedostatke. Provodimo toliko mnogo vremena promišljajući o svojim stvarnim ili izmišljenim dobrim kvalitetama da postajemo slijepi za svoje greške. U stvarnosti je naš um pun grubih zabluda ali mi ih ignoriramo i možemo se čak zavaravati misleći da nemamo takve odbojne umove. To je kao da se pretvaramo da u našoj kući nema prljavštine nakon što smo ju pomeli pod tepih. Često je toliko bolno priznati da imamo greške da, radije nego da promijenimo svoje preuzvišeno mišlje- nje o sebi, nalazimo svakovrsna opravdanja. Jedan od najuobičajenijih načina nesuočavanja s vlastitim greš- kama je okrivljavanje drugih. Na primjer, ako s nekim imamo težak odnos, prirodno zaključujemo da je to u potpunosti njegova greška – ne možemo prihvatiti da je greška barem djelomično naša. Umjesto da preuz- memo odgovornost za svoja djela i uložimo trud kako bismo  promijenili  svoje  ponašanje,  prepiremo  se  s drugim osobama i inzistiramo kako su baš oni ti koji se moraju promijeniti. Pretjeran osjećaj vlastite važnosti tako dovodi do kritičkog stava prema drugim ljudima i  gotovo  sasvim  onemogućava  izbjegavanje  sukoba. Činjenica da smo mi slijepi za svoje greške ne priječi druge ljude da ih primjete i na njih ukažu, ali kada oni to urade, mi mislimo kako su oni nepravedni. Umjesto da  iskreno  sagledamo  svoje  ponašanje  kako  bismo ustanovili je li kritika opravdana ili ne, naš samoljubivi um odmah zauzima obrambeni stav i uzvraća nalazeći greške u onima koji nas kritiziraju.

Još jedan razlog zašto druge ne smatramo drago- cjenima je taj što usmjeravamo pozornost na njihove greške,  zanemarujući  njihove  dobre  kvalitete.  Na žalost, postali smo vrlo vješti u prepoznavanju tuđih grešaka, pa ulažemo velik dio mentalne energije u nji- hovo nabrajanje, analiziranje, pa čak i meditiranje na njih! S takvim kritičkim stavom, u situacijama kada se u vezi nečega ne slažemo s partnerom ili kolegom, umjesto da nastojimo razumjeti njegovo gledište, stalno mislimo o mnoštvu razloga zašto smo mi u pravu, a on u krivu. Usredotočujući se isključivo na njegove greške i ograničenja, postajemo ljutiti i uvrijeđeni, i umjesto da ga ljubimo, razvijamo želju da mu naudimo ili ga omalovažimo. Na taj način, sitna neslaganja mogu lako prerasti u sukobe koji mogu ključati mjesecima.

Od zadržavanja na svojim kvalitetama i tuđim greš- kama nikada ne dolazi ništa dobro. Sve što se događa je da samo stvaramo veoma iskrivljeni i umišljeni nazor o sebi, i arogantan, nepristojan stav prema drugima. Kao što veliki učenjak Shantideva kaže u svom Vodiču kroz način života Bodhisattve:

Ako o sebi imamo visoko mišljenje, ponovno ćemo se roditi u nižim područjima.

A kasnije, kao čovjek, iskusit ćemo niski položaj i nerazborit um.

Kao rezultat smatranja sebe važnijim, a ostalih manje vrijednima, vršimo mnoga negativna djela koja će kasnije sazreti kao ponovno rođenje u nižim područ- jima. Zbog tog oholog stava, čak i kad se konačno ponovno rodimo kao ljudska bića, bit ćemo nižeg druš- tvenog statusa, živeći kao sluga ili rob. Iz ponosa se možemo smatrati vrlo inteligentnima, ali zapravo nas naš ponos čini nerazumnima i puni nam um negativ- nošću. Nema nikakve vrijednosti u smatranju sebe važ- nijim od ostalih i razmišljanju samo o vlastitim kvalite- tama. To ne uvećava naše kvalitete niti umanjuje naše greške, a ne uzrokuje ni da drugi dijele naše preuzvi- šeno mišljenje o nama samima.

Ako se, umjesto toga, usredotočimo na dobre kvali- tete drugih, naš će se zabludni ponos smanjiti, i počet ćemo smatrati druge važnijima i dragocjenijima od sebe. Kao rezultat, naša će se ljubav i suosjećanje uve- ćati i prirodno ćemo se upuštati u vrlinska djela. Zbog toga ćemo se ponovno roditi u višim područjima, kao čovjek ili bog, i steći ćemo poštovanje i prijateljstvo mnogih ljudi. Samo dobro može doći iz promišljanja o dobrim kvalitetama drugih. Stoga, dok obična bića traže greške u drugima, Bodhisattve traže samo dobre kvalitete.

U Savjetima iz Atishinog srca stoji:

Ne tražite greške u drugima, već potražite greške u sebi i pročistite ih kao nečistu krv.

Ne razmatrajte svoje dobre kvalitete, nego raz- matrajte dobre kvalitete drugih i, poput slugâ, poštujte svakoga.

 

Trebamo misliti o svojim greškama zato što nećemo biti motivirani da ih nadvladamo ako ih nismo svjesni. Upravo su konstantnim ispitivanjem svojih umova u potrazi za greškama i nesavršenostima, a potom ula- ganjem golemog truda da ih odbace, oni koji su sada prosvijetljeni uspjeli izbaviti svoje umove od zabluda, izvora svih greški. Buddha je rekao da su oni koji razu- miju vlastite greške mudri, dok su oni koji su nesvje- sni  svojih  greški  a  traže  ih  u  drugima,  nerazboriti. Promišljanje vlastitih kvaliteta i grešaka drugih služi jedino da uvećamo svoje samoljublje i umanjimo ljubav za druge; a ipak se sva prosvijetljena bića slažu da je samoljublje korijen svih greški, a ljubljenje drugih izvor sve sreće. Jedini koji se s ovim nazorom ne slažu su oni koji su još u samsari. Mi možemo, ako želimo, zadržati svoj uobičajeni nazor ili možemo usvojiti nazor svih prosvijetljenih bića. Izbor je naš, ali ako želimo uživati u stvarnom miru i sreći bilo bi mudro usvojiti ovo drugo. Neki ljudi tvrde da je jedan od naših glavnih pro- blema manjak samopoštovanja, te da se trebamo usre- dotočiti isključivo na svoje dobre kvalitete kako bismo ojačali  svoje  samopouzdanje.  Istina  je  da  trebamo razviti pouzdanje u svoj duhovni potencijal i potvrditi i poboljšati svoje dobre kvalitete ukoliko želimo ostvariti vjerodostojan duhovni napredak. Međutim, potrebna nam je i prodorna i realistična svjesnost o svojim sadaš- njim  greškama  i  nesavršenostima. Ako  smo  iskreni prema sebi shvatit ćemo da je u ovom trenutku naš um pun okaljanja, poput ljutnje, vezanosti i neznanja. Ove mentalne bolesti neće otići tako što ćemo se pretvarati da ne postoje. Jedini način na koji ih se uopće možemo riješiti je da iskreno potvrdimo njihovo postojanje i potom uložimo trud da ih uklonimo.

Iako moramo biti akutno svjesni svojih greški, nikada ne smijemo sebi dozvoliti da postanemo svla- dani ili obeshrabreni njima. Možda imamo mnogo ljutnje u umu, ali to ne znači da smo inherentno ljutita osoba. Bez obzira na to koliko zabluda imali, ili koliko jake one bile, one nisu suštinski dio našeg uma. One su okaljanja koja privremeno zagađuju naš um, ali ne prljaju njegovu čistu, suštinsku prirodu. One su poput mulja koji prlja vodu, ali nikada ne postaje njen pri- rodni dio. Baš kao što se mulj uvijek može odstraniti da bi se otkrila čista i prozirna voda, tako se i zablude mogu ukloniti da bi se otkrila prirodna čistoća i jasnoća našeg uma. Priznavajući da imamo zablude, ne bismo se smjeli s njima poistovjetiti, misleći: „Ja sam sebična i bezvrijedna osoba” ili „Ja sam ljutita osoba”. Umjesto toga se trebamo poistovjetiti sa svojim čistim potenci- jalom i razviti mudrost i hrabrost da nadvladamo svoje zablude.

Kada gledamo vanjske stvari, obično možemo razlu- čiti one koje su vrijedne i korisne od onih koje to nisu. Moramo naučiti i na svoj um gledati na isti način. Iako je priroda našeg korijenskog uma čista i jasna, iz njega proizlaze mnoge koncepcijske misli, poput mjehurića koji se javljaju u oceanu, ili zraka svjetlosti koje proiz- laze iz jednog jedinog plamena. Neke su od tih misli korisne i vode sreći i sada i u budućnosti, dok druge vode patnji i ekstremnom jadu ponovnog rođenja u nižim područjima. Trebamo neprestano nadgledati svoj um i trebamo naučiti razlučivati korisne od štetnih misli koje se pojavljuju iz trenutka u trenutak. Oni koji su u stanju to činiti istinski su mudri.

Jednom je jedan zao čovjek, koji je pobio tisuće ljudi, sreo Bodhisattvu po imenu Kralj Chandra koji mu je pomogao učeći ga Dharmu i ukazujući mu na pogrešnost njegovog načina života. Čovjek je rekao:

„Pogledavši u zrcalo Dharme, sada razumijem koliko su moja djela bila negativna i osjećam duboko žaljenje zbog njih.” Motiviran dubokim kajanjem, iskreno se upustio u prakse pročišćenja i na kraju je postao visoko spoznati jogin. Ovo pokazuje da prepoznavanjem vla- stitih greški u zrcalu Dharme i potom ulažući usmje- reni trud da ih se ukloni, čak i najzlobnija osoba može postati potpuno čisto biće.

U Tibetu je jednom živio glasoviti praktičar Dharme Geshe Ben Gungyal, koji nije recitirao molitve, niti je meditirao u tradicionalnom položaju za meditaciju. Njegova je jedina praksa bila da vrlo pozorno promatra svoj um i da se suprotstavi zabludama čim se pojave.

Kad god bi primijetio da mu um postaje čak i najblaže uzrujan, bio bi posebno oprezan i odbijao bi slijediti bilo koju negativnu misao. Na primjer, ako bi osjetio da će se pojaviti samoljublje, odmah bi se prisjetio nje- govih nedostataka i zaustavio bi očitovanje ovog uma primjenjujući njegovu opreku, praksu ljubavi. Kad god bi mu um bio prirodno miran i pozitivan, opustio bi se i dozvolio sebi uživanje u svojim vrlinskim stanjima uma.

Kako bi izmjerio svoj napredak, stavio bi na pod ispred sebe crni oblutak kad god bi se javila negativna misao, a bijeli oblutak kad god bi se javila pozitivna misao, a na kraju dana bi prebrojao oblutke. Ako je bilo više crnih oblutaka korio bi sam sebe i drugi bi se dan trudio još više, ali ako bi bilo više bijelih oblutaka hvalio bi i ohrabrivao sam sebe. U početku su crni obluci bili puno brojniji od bijelih, ali mu se um popravljao tije- kom godina, sve dok nije stigao do točke kada bi prošli čitavi dani bez i jednog crnog oblutka. Prije nego što je postao praktičar Dharme, Geshe Ben Gungyal imao je reputaciju divljeg i nepokornog čovjeka, ali nakon što je cijelo vrijeme pomno promatrao svoj um i najiskre- nije ga procjenjivao pomoću zrcala Dharme, postupno je postao vrlo čisto i sveto biće. Zašto i mi ne bismo mogli uraditi isto?

Kadampa majstori ili Geshei su naučavali da je funk- cija Duhovnog učitelja istaknuti greške svog učenika, zato što tada učenik ima jasno razumijevanje tih nedo- stataka i ima ih priliku nadvladati. Danas bi se, među- tim, učenici vjerojatno uzrujali, a mogli bi čak i izgubiti vjeru ako bi Učitelj istaknuo njihove greške; pa stoga Učitelji obično moraju usvojiti blaži pristup. Međutim, iako se naš Duhovni učitelj možda taktično suzdržava od izravnog isticanja naših greški, mi ih ipak moramo postati svjesni ispitujući svoj um u zrcalu njegovih ili njenih učenja. Uspoređujući učenja našeg Duhovnog vodiča o karmi i zabludama s vlastitom situacijom, moći ćemo razumjeti što trebamo odbaciti, a što prakticirati. Bolesna osoba ne može biti izliječena od svoje bole- sti samim čitanjem uputstava na bočici lijeka, ali može biti izliječena ako zapravo uzme lijek. Slično tome, i Buddha je dao učenja Dharme kao vrhunski lijek koji liječi unutarnju bolest naših zabluda, ali ne možemo izliječiti  tu  bolest  samim  čitanjem  ili  proučavanjem knjiga Dharme. Svoje svakodnevne probleme možemo riješiti  jedino  primajući  Dharmu  srcu  i  iskreno  je prakticirajući.

 

SMATRANJE SVIH BIĆA ZA VRHUNSKA

 

Veliki  Bodhisattva  Langri  Tangpa  napisao  je  ovu molitvu:

Sa savršenom namjerom,

Neka ljubim druge kao vrhunske.

Ako želimo postići prosvjetljenje ili razviti uzvišenu bodhichittu koja dolazi od zamjene sebe s drugima, definitivno moramo usvojiti stav da su drugi dragocje- niji od nas samih. Taj se nazor zasniva na mudrosti i vodi nas do našeg konačnog cilja, dok je nazor kojim sebe smatramo dragocjenijima od drugih zasnovan na samoprianjajućem neznanju i vodi nas u niže ponovno rođenje.

Što točno znači reći da je nešto dragocjeno? Da nas netko pita što je dragocjenije, dijamant ili kost, rekli bismo dijamant. To je zbog toga što je nama dijamant korisniji. Međutim, za psa bi kost bila dragocjenija, zato što kost može pojesti, dok sa dijamantom ne može uči- niti ništa. Ovo pokazuje da dragocjenost nije prirodna kvaliteta objekta, već da ovisi o potrebama i željama pojedinca, koje zauzvrat ovise o njegovoj ili njenoj karmi. Za nekoga čija je glavna želja postići duhovne spoznaje ljubavi, suosjećanja, bodhichitte i velikog pro- svjetljenja, živa su bića dragocjenija od svemira ispu- njenog dijamantima ili čak draguljima koji ispunjavaju želje. Zašto? Zbog toga što živa bića toj osobi pomažu da razvije ljubav i suosjećanje i da ispuni svoju želju za prosvjetljenjem, što je nešto što svemir ispunjen dragu- ljima nikada ne bi mogao učiniti.

Nitkoneželizauvijekostatiobično, neukobiće; doista, svi se imamo želju poboljšati, i  napredovati  prema sve višim stanjima. Najviše od svih stanja je potpuno prosvjetljenje, a glavni put koji vodi do prosvjetljenja su spoznaje ljubavi, suosjećanja i bodhichitte i praksa šest savršenstava – savršenstva davanja, moralne dis- cipline, strpljenja, truda, koncentracije i mudrosti. Ove vrline možemo razvijati jedino u ovisnosti o drugim živim bićima. Kako možemo naučiti voljeti bez nekoga koga bismo voljeli? Kako možemo prakticirati davanje bez nekoga kome bismo davali, ili strpljenje bez nekog tko bi nas iritirao? Kad god vidimo drugo živo biće, možemo povećati svoje duhovne vrline poput ljubavi i suosjećanja, i na taj način se približiti prosvjetljenju i ispunjenju svojih najdubljih želja. Kako su ljubazna sva ta živa bića što djeluju kao objekti naše ljubavi i suosje- ćanja. Kako su dragocjena!

Kad je Atisha bio na Tibetu, imao je pomoćnika Indijca, koji ga je uvijek kritizirao. Kad su ga Tibetanci pitali zašto je zadržao tog pomoćnika kad ima mnogo vjernih Tibetanaca koji bi bili više nego sretni da mu služe, Atisha je odgovorio: „Bez ovog čovjeka ne bi bilo nikoga s kim bih mogao prakticirati strpljenje. On je vrlo ljubazan prema meni. Trebam ga!” Atisha je razu- mio da je jedini način da ispuni svoju najdublju želju da donese dobrobit svim živim bićima da postigne prosvjetljenje, a da bi to učinio, morao je usavršiti svoje strpljenje. Za Atishu je njegov pomoćnik s lošom naravi bio dragocjeniji od materijalnih dobara, hvale ili bilo kojeg drugog svjetovnog postignuća.

Naše su duhovne spoznaje naše unutarnje bogat- stvo zato što nam pomažu u svim situacijama i jedina su imovina koju ćemo moći ponijeti sa sobom kad umremo. Jednom kad naučimo cijeniti unutarnje blago strpljenja, davanja, ljubavi i suosjećanja više od vanj- skih okolnosti, počet ćemo smatrati svako pojedino osjetilno biće vrhunski dragocjenim, bez obzira na to kako se ono ophodilo prema nama. Ovo će nam uve- like olakšati da ih ljubimo.

U  svom  meditacijskom  sjedenju   promišljamo gore navedene razloge dok ne dođemo do sljedećeg zaključka:

Osjetilna su bića izuzetno dragocjena, jer bez njih ne mogu sakupiti unutarnje blago duhovnih spoznaja koje će mi na koncu donijeti krajnju sreću punog prosvjet- ljenja. Pošto ću bez tog unutarnjeg blaga morati zau- vijek ostati u samsari, uvijek ću smatrati osjetilna bića vrhunski važnima.

Na ovu odluku jednousmjereno meditiramo što je dulje moguće. Kad ustanemo iz meditacije, nastojimo održati ovu odluku čitavo vrijeme, shvaćajući koliko trebamo svako pojedino živo biće za svoju duhovnu praksu. Održavanjem ovog saznanja, naši će problemi ljutnje, vezanosti, ljubomore i tako dalje, jenjavati i mi ćemo prirodno početi ljubiti  druge.  Naročito  bismo se trebali sjetiti, kad god nam se drugi budu uplitali u želje, ili nas kritizirali, da su nam oni potrebni kako bismo razvili duhovne spoznaje koje su istinski smisao našeg ljudskog života. Kada bi svatko postupao prema nama ljubazno i s poštovanjem za koje naše samolju- blje osjeća da ga zaslužujemo, to bi samo ojačalo naše zablude i istrošilo naše zasluge. Zamislite kakvi bismo bili kad bismo uvijek dobili ono što želimo! Bili bismo baš poput razmaženog djeteta koje osjeća da se svijet vrti oko njega i koje se nikome ne sviđa. Ustvari, svi trebamo nekog poput Atishinog pomoćnika, jer takvi nam ljudi pružaju izvrsnu priliku da uništimo svoje samoljublje i uvježbamo svoj um, čineći naš život istin- ski smislenim.

Pošto je ovakvo razmišljanje dijametralno suprotno od našeg uvriježenog načina razmišljanja, trebamo ga pomno promišljati, sve dok ne budemo uvjereni da je uistinu svako pojedino osjetilno biće dragocjenije od bilo kojeg vanjskog postignuća. U stvari su Buddhe i osjetilna bića jednako dragocjeni – Buddhe zato što otkrivaju put do prosvjetljenja, a osjetilna bića zato što djeluju kao objekti vrlinskih umova koji su nam potrebni da bismo postigli prosvjetljenje. Zbog toga što je njihova dobrota koja nam omogućava da posti- gnemo svoj vrhunski cilj, prosvjetljenje, jednaka, tre- bali bismo smatrati i Buddhe i osjetilna bića jednako važnima i jednako dragocjenima. Kao što Shantideva kaže u Vodiču kroz način života Bodhisattve:

Pošto kvalitete Buddhe proizlaze

U jednakoj ovisnosti i o osjetilnim bićima i o Buddhama;

Zašto ne poštujemo osjetilna bića

Na isti način na koji poštujemo Buddhe?

 

ŽIVA BIĆA NEMAJU GREŠKI

 

Mogli bismo primjetiti da, premda je istina da ovisimo o osjetilnim bićima kao o objektima našeg strpljenja, suosjećanja i tako dalje, svejedno ih je nemoguće vidjeti kao dragocjene kad imaju toliko greški. Kako možemo smatrati dragocjenim nekoga čiji je um prožet vezano- šću, ljutnjom i neznanjem? Odgovor na ovu primjedbu vrlo je dubok. Iako su umovi osjetilnih bića ispunjeni zabludama, sama osjetilna bića nisu manjkava. Kažemo da je morska voda slana, ali u stvari je sol u vodi ono što ju čini slanom, a ne sama voda. Pravi okus vode nije slan. Slično tome, sve greške koje vidimo u dru- gima su zapravo greške njihovih zabluda, a ne samih osoba. Buddhe vide da zablude imaju mnogo greški, ali nikada ne vide osobe kao manjkave, jer razlikuju osobe od njihovih zabluda. Ukoliko je netko ljutit mislimo:

„On je loša i ljutita osoba”, dok Buddhe misle „On je biće koje pati pogođeno unutarnjom bolešću ljutnje.” Ako bi naš prijatelj obolio od raka, ne bismo ga krivili zbog njegove fizičke bolesti; na isti način, ako netko oboli od ljutnje ili vezanosti, ne bismo ga trebali kriviti zbog bolesti njegovog uma.

Zablude su neprijatelji osjetilnih bića, i baš kao što žrtvu ne bismo krivili zbog greški njenog napadača, zašto bismo krivili osjetilna bića zbog greški njihovih neprijatelja? Kad je netko privremeno svladan nepri- jateljem ljutnje, neprikladno ga je kriviti zbog toga, jer je on zapravo žrtva. Baš kao što greška mikrofona nije greška knjige, a greška šalice nije greška čajnika, tako ni greške zabluda nisu greške osoba. Jedini prikladan odgovor onima koje su njihove zablude natjerale da naude drugima, jest suosjećanje. Ponekad je nužno pri- siliti one koji se ponašaju na izrazito zabludne načine da prestanu, za njihovo vlastito dobro koliko i radi zaštite drugih, ali nikada ih nije primjereno kriviti, ili se na njih ljutiti.

Obično govorimo o svom tijelu i svom umu kao o

„mojem tijelu” i „mojem umu” na sličan način na koji govorimo o svojoj drugoj imovini. Ovo ukazuje na to da su oni različiti od našeg ja. Tijelo i um su osnove na kojima ustanovljavamo svoje ja, a nisu ja sâmo. Zablude su karakteristike uma osobe, ali ne i same osobe. Pošto nikada ne možemo pronaći greške u samim osjetilnim bićima, možemo reći da su, u tom smislu, osjetilna bića poput Buddha.

S tog su gledišta osjetilna bića poput prosvijetlje- nih bića. Njihov korijenski um, njihov vlastiti um je potpuno čist. Njihov vlastiti um je poput plavog neba, a njihove zablude i sve druge koncepcije su poput oblaka koji se privremeno pojavljuju. S drugog gledišta, osje- tilna bića pogrešno sebe prepoznaju i štete im vlastite zablude. Proživljavaju nezamislivu patnju kao haluci- naciju. Stoga trebamo razviti suosjećanje prema njima i osloboditi ih iz njihove duboke halucinacije pogrešne pojavnosti pokazujući im pravu prirodu stvari, a to je praznina fenomena.

Baš kao što razlučujemo između osobe i njenih zabluda, također bismo trebali zapamtiti i to da su zablude samo privremene, uzgredne karakteristike uma te osobe, a ne njihova prava priroda. Zablude su iskrivljene koncepcijske misli koje se javljaju unutar uma, poput valova na oceanu – baš kao što je moguće da valovi utihnu, a da ocean ne nestane, isto je tako moguće da se naše zablude okončaju, a da naš men- talni kontinuum ne prestane.

Zbog toga što razlučuju zablude od osoba, Buddhe mogu vidjeti greške zabluda,  a  da  nikada  ne  vide ni jednu jedinu manu u bilo kojem osjetilnom biću. Posljedično tome, njihova se ljubav i suosjećanje za osjetilna bića nikada ne smanjuju. Propuštajući napra- viti ovu razliku, mi, s druge strane, neprestano tražimo greške u drugima, ali ne prepoznajemo greške zabluda, čak ni onih unutar svog uma.

U jednoj molitvi stoji:

Ova greška koju vidim nije greška osobe Nego greška zablude, ili njenih djela.

Spoznajući ovo, neka nikada ne gledam greške drugih,

Već vidim sva bića kao vrhunska.

Usredotočavanje na greške drugih je izvor većine naše negativnosti i jedna od glavnih zapreka smatranja drugih vrhunski dragocjenima. Ako smo iskreno zain- teresirani za razvijanje brižne ljubavi, trebamo naučiti razlikovati osobe od njihovih zabluda i spoznati da su zablude krive za sve greške koje opažamo.

Može se činiti da postoji protuslovlje između ovog i prijašnjeg dijela, gdje nam se savjetovalo da prepozna- jemo svoje greške. Ako mi imamo greške, svakako ih imaju i drugi ljudi! No, nema protuslovlja. Radi učin- kovitosti naše prakse pročišćenja, trebamo prepoznati vlastite greške, a to su naše zablude i naša nevrlinska djela. To se odnosi i na druge. A radi učinkovitosti naše prakse brižne dobrote prema svim živim bićima, trebamo razumjeti kako greške koje vidimo u djelima živih bića nisu greške živih bića, već greške njihovih neprijatelja – njihovih zabluda. Ova učenja bismo tre- bali praktično cijeniti; nije nam potrebna besmislena debata.

Kada majka vidi da njeno dijete ima ispad ljutnje, ona zna da se dijete ponaša na zabludan način, ali to ne umanjuje njenu ljubav prema njemu ili njoj. Iako nije slijepa za ljutnju svog djeteta, to ju ne vodi do zaključka da je dijete zlo ili po sebi ljutito. Razlikujući zabludu od osobe, ona i dalje vidi svoje dijete kao predivno i puno potencijala. Na isti bismo način i mi trebali smatrati sva osjetilna bića iznimno dragocjenima, pri tome jasno shvaćajući da su pogođena bolešću zablude.

Također možemo prije spomenuto promišljanje pri- mijeniti i na sebe, prepoznavajući da su naše greške u stvari greške naših zabluda, a ne nas samih. To nas sprječava da se poistovjetimo sa svojim greškama, zbog čega bismo se osjećali krivi ili nesposobni, i pomaže nam da vidimo svoje zablude na realniji i praktičniji način. Trebamo priznati svoje zablude i preuzeti odgovornost za njihovo nadvladavanje, ali da bismo to mogli učin- kovito učiniti moramo se udaljiti od njih. Na primjer, možemo misliti: „Samoljublje je trenutno u mom umu, ali ono nije ja. Mogu ga uništiti, a da ne uništim sebe.” Na ovaj način možemo biti sasvim bezobzirni prema svojim zabludama, a ipak blagi i strpljivi prema sebi. Ne trebamo sebe kriviti zbog mnogih zabluda koje smo naslijedili iz svog prethodnog života, ali ako želimo da naše buduće sebstvo uživa mir i sreću, naša je odgo- vornost da otklonimo ove zablude iz svog uma.

Kao što je ranije spomenuto, jedan je od najboljih načina da smatramo druge dragocjenima prisjetiti se njihove dobrote. Opet bismo mogli prigovoriti: „Kako mogu druge smatrati dobrima, kada se upuštaju u toliko okrutnih i štetnih djela?” Da bismo na ovo mogli odgovoriti trebamo razumjeti da su ljudi, kada štete drugima, pod kontrolom svojih zabluda. Zablude su poput snažne halucinogene droge koja ljude sili da dje- luju na načine koji su oprečni njihovoj pravoj prirodi. Osoba pod utjecajem zabluda nije pri zdravoj pameti, zato što samoj sebi stvara strašne patnje, a nitko pri zdravoj pameti ne bi sebi stvarao patnju. Sve se zablude zasnivaju na pogrešnom viđenju stvari. Kada vidimo stvari onakvima kakve one stvarno jesu, naše zablude prirodno nestaju, a vrlinski se umovi prirodno očituju. Umovi poput ljubavi i dobrote zasnivaju se na stvarno- sti i izraz su naše čiste prirode. Tako kada vidimo druge kao dobre, vidimo dalje od njihovih zabluda i obraćamo se njihovoj čistoj prirodi, njihovoj prirodi Buddhe.

Buddha je usporedio našu prirodu Buddhe s grume- nom zlata u prljavštini, jer prava priroda uma osobe ostaje neokaljana, poput čistog  zlata,  bez  obzira  na to koliko odvratne bile njene zablude. Čak i u srcu najokrutnije i najizopačenije osobe postoji potencijal za bezgraničnu ljubav, suosjećanje i mudrost. Za razliku od sjemenja naših zabluda, koje se može uništiti, ovaj je potencijal sasvim neuništiv i čista je, suštinska priroda svakog živog bića. Kad god se sretnemo s drugim lju- dima, trebali bismo se fokusirati na zlato njihove pri- rode Buddhe radije nego na njihove zablude. Ne samo da će nam to omogućiti da ih smatramo posebnima i jedinstvenima, već će također pomoći da njihove dobre kvalitete dođu do izražaja. Prepoznavajući svakoga kao budućeg Buddhu, iz ljubavi i suosjećanja prirodno ćemo pomoći i potaknuti sazrijevanje tog potencijala.

Budući da smo toliko bliski s ljubljenjem sebe više od drugih, nazor da su sva osjetilna bića vrhunski važna ne javlja se lako, i trebamo godinama strpljivo uvjež- bavati svoj um prije nego što nam to postane prirodno. Baš kao što je ocean oblikovalo mnogo malih kapljica vode koje su se skupljale tijekom dugog vremenskog razdoblja, tako su i spoznaje ljubavi i suosjećanja naprednih praktičara rezultat konstantnog uvježbava- nja. Trebali bismo započeti pokušavajući ljubiti svoje roditelje, obitelj i bliske prijatelje, a potom proširiti ovaj osjećaj na ljude u svojoj zajednici. Postupno možemo povećati doseg svoga ljubljenja, sve dok ono ne uključi sva osjetilna bića.

Važno je započeti sa svojim neposrednim krugom zato što će, ako pokušamo voljeti sva osjetilna bića na općenit način, a ne obaziremo se na ljubljenje spe- cifičnih osoba s kojima se družimo, naše ljubljenje drugih biti apstraktno i nevjerodostojno. Tijekom meditacije  možemo  razviti  neke  dobre  osjećaje,  ali  oni će brzo nestati kad ustanemo iz meditacije, a naš će um ostati u osnovi nepromijenjen. Međutim, ako na kraju svakog meditacijskog sjedenja donesemo posebnu odluku da ljubimo one s kojima ćemo pro- vesti vrijeme, i zatim tu odluku provedemo u praksi, naša će ljubav biti čvrsta i iskrena. Usmjerenim trudom da volimo naš neposredni krug ljudi, čak i kada nam otežavaju život, stalno ćemo potkopavati svoje samo- ljublje i u svom umu postupno graditi čvrst temelj ljubljenja drugih. S ovim nam temeljem neće biti teško proširiti svoju ljubav na sve više i više osjetilnih bića, sve dok ne razvijemo univerzalnu ljubav i suosjećanje Bodhisattve.

Naša sposobnost da pomognemo drugima također ovisi o našoj karmičkoj povezanosti s njima iz ovog i prethodnih života. Svi imamo blizak krug osoba s kojima imamo posebnu karmičku vezu u ovom životu. Iako trebamo naučiti podjednako voljeti sva živa bića, to ne znači da se prema svakome trebamo ophoditi na isti način. Na primjer, bilo bi se neprikladno ophoditi prema ljudima kojima nismo dragi na jednak način na koji se ophodimo prema svojim bliskim prijateljima i obitelji jer oni to možda ne bi prihvatili. Također, ima ljudi koji žele da ih se ostavi na miru, ili koji ne vole nikakvo iskazivanje naklonosti. Voljeti druge je prven- stveno stav uma, a način na koji to izražavamo ovisi o potrebama, željama i situacijama svakog pojedinca, kao i o našoj karmičkoj vezi s njima. Ne možemo se fizički brinuti za svakoga, ali možemo razviti brižan stav prema svim bićima. To je glavna poanta uvjež- bavanja uma. Uvježbavajući svoj um na ovaj način, na koncu ćemo postati Buddha sa stvarnom moći da zašti- timo sva osjetilna bića.

Kroz  pažljivo  promišljanje  svih  gore  navedenih stavki, dolazimo do sljedećeg zaključka:

Zbog toga što su meni sva osjetilna bića vrlo dragocjena, moram ih ljubiti i smatrati dragima.

Trebali bismo ovu odluku smatrati sjemenom i držati je kontinuirano u svom umu, njegujući je dok ne izra- ste u spontani osjećaj ljubljenja i sebe i svih živih bića u jednakoj mjeri. Ta se spoznaja zove „izjednačavanje sebe s drugima”. Baš kao što cijenimo svoj mir i sreću, tako bismo trebali cijeniti mir i sreću svih živih bića; i baš kao što radimo da sebe oslobodimo od patnje i pro- blema, isto tako bismo trebali raditi kako bi oslobodili druge. 

RAZVIJANJE PONIZNOSTI

Bodhisattva Langri Tangpa je rekao: Kadgod se družim s drugima,

Neka sebe smatram najnižim od svih.

 

Ovim nas riječima Langri Tangpa potiče da razvijemo um poniznosti i da sebe vidimo kao niže i manje drago- cjene od drugih. Kao što je već spomenuto, dragocjenost nije inherentna odlika objekta, već ovisi o karmi poje- dinca. Zbog majčine se posebne karmičke veze s njenom djecom ona njoj prirodno pojavljuju kao dragocjena. Za praktičara koji traži prosvjetljenje, sva su živa bića jed- nako dragocjena, i zbog toga što su neizmjerno dobra i zbog toga što služe kao vrhunski objekti za razvijanje i uvećavanje njegovih ili njenih duhovnih spoznaja. Za takvog praktičara ni jedno biće, čak ni kukac, nije manje vrijedno ili manje važno. Mogli bismo se pitati, ako dragocjenost ovisi o karmi, vidi li praktičar koji traži prosvijetljenje sva bića kao dragocjena kroz svoju karmičku povezanost s njima? Praktičar je razvio ovaj poseban nazor kroz kontempliranje ispravnih razloga, što je prouzročilo da dozrije njegov karmički potenci- jal da vidi sva živa bića kao svoje dragocjene majke. U stvarnosti je svako osjetilno biće naša majka, naravno da onda s njima imamo karmičku vezu; ali, zbog svog neznanja, mi ni ne znamo da su ona naše dragocjene majke.

Općenito bismo svi radije uživali visok položaj i ugled, a uopće nemamo, ili imamo malo interesa da budemo ponizni. Ostvareni praktičari poput Langri Tangpe potpuna su suprotnost. Oni zapravo traže podređene  položaje  i  žele  da  drugi  uživaju  sreću visokog položaja. Tri su razloga iz kojih takvi prakti- čari nastoje prakticirati poniznost. Prvo, prakticirajući poniznost ne trošimo svoje zasluge na svjetovna posti- gnuća, nego ih čuvamo za razvoj unutarnjih spoznaja. Imamo samo ograničene zalihe zasluga, pa ako ih tro- šimo na materijalna dobra, ugled, popularnost ili moć, u umu nam neće ostati dovoljno pozitivne energije da poluči duboke duhovne spoznaje. Drugo, prakticira- njem poniznosti i željom da drugi uživaju viši položaj, sakupljamo veliku količinu zasluga. Trebali bismo shvatiti da je sada vrijeme za sakupljanje, a ne trošenje zasluga. Treće, trebamo prakticirati poniznost zato što nema inherentno postojećeg ja. Trebali bismo smatrati sebe, ili svoje ja – objekt našeg samoljublja – kao naj- niže od svih, kao nešto što trebamo zanemariti ili zabo- raviti. Na ovaj će način naše samoljublje postajati sve slabije, a naša će ljubav za druge rasti.

Iako mnogi praktičari prakticiraju  poniznost,  oni će svejedno prihvatiti svaki društveni položaj koji im omogućuje da donesu dobrobit što većem broju osjetil- nih bića. Takav praktičar može postati bogat, moćan i ugledan član zajednice, ali njegova ili njena motivacija pri tome je jedino dobrobit drugih. Svjetovna posti- gnuća ga ni najmanje ne privlače, jer ih prepoznaje kao varljiva i kao gubitak zasluga. Čak i kada bi postao kralj, svo bi svoje bogatstvo smatrao imovinom drugih, a u svom bi srcu nastavio druge smatrati vrhunskima. Zato što ne bi prianjao za svoj položaj i dobra kao za svoja, ona ne bi poslužila tome da se iscrpe njegove zasluge.

Poniznost trebamo prakticirati čak i onda kada se družimo s onima koji su nam, prema društvenim kon- vencijama, ravnopravni ili pak podređeni. Pošto ne možemo vidjeti tuđe umove ne znamo tko zbilja jest spoznato biće, a tko nije. Netko možda nema visok položaj u društvu, ali ako u svom srcu održava brižnu dobrotu prema svim živim bićima, u stvarnosti je on ostvareno biće. Štoviše,  Buddhe  se  mogu  očitovati u bilo kojem obliku kako bi pomogli živim bićima, a osim ako i sami nismo Buddha, ne možemo znati tko je emanacija Buddhe, a tko nije. Ne možemo sa sigur- nošću tvrditi da naš najbliži prijatelj, ili najgori nepri- jatelj, naša majka, ili čak naš pas, nije emanacija. Samo zato što osjećamo da nekoga vrlo dobro poznajemo i što smo vidjeli njega ili nju da se ponaša na zabludne načine, ne znači da je on ili ona obična osoba. Ono što vidimo je odraz našeg uma. Običan, zabludni um pri- rodno će percipirati svijet ispunjen običnim, zabluđe- nim ljudima.

Tek kad pročistimo svoj um, moći ćemo izravno vidjeti čista, sveta bića. Do tada ne možemo sa sigur- nošću znati je li netko emanacija ili ne. Možda je svatko koga  poznajemo  emanacija  Buddhe!  Ovo  nam  se može činiti malo vjerojatnim, ali to je samo zbog toga što smo toliko naviknuti vidjeti ljude kao obične. Mi jednostavno ne znamo. Sve što realno možemo reći je da netko možda jest, a možda i nije emanacija. Ovo je vrlo koristan način razmišljanja, jer ako mislimo da bi netko mogao biti emanacija Buddhe, prirodno ćemo ga poštovati i izbjegavat ćemo mu nauditi. Sa stano- višta učinka na naš um, misliti da bi netko mogao biti Buddha gotovo je jednako kao misliti da on ili ona jest Buddha. Pošto je jedina osoba za koju sa sigurnošću možemo znati da nije Buddha mi sami, kroz uvježba- vanje u ovakvom načinu razmišljanja postupno ćemo početi smatrati sve druge uzvišenijima i dragocjeni- jima od sebe.

Isprva nije lako prihvatiti smatrati sebe najnižim od svih. Kada, na primjer, sretnemo psa, trebamo li se smatrati nižim od njega? Možemo razmotriti priču o budističkom majstoru Asangi, koji je naišao na umiru- ćeg psa za kojeg se ispostavilo da je, u stvari, emanacija Buddhe Maitreye. Pas pred nama može se činiti kao obična životinja, ali činjenica je da ne znamo njegovu pravu prirodu. Možda je i njega emanirao Buddha da nam pomogne razviti suosjećanje. Pošto ne možemo sa sigurnošću reći ni jedno ni drugo, umjesto da gubimo vrijeme nagađajući da li je pas obična životinja ili ema- nacija, trebali bismo jednostavno misliti „Ovaj bi pas mogao  biti  emanacija  Buddhe.”  S  te  točke  gledišta možemo misliti da smo niži od psa, a ta će nas misao štititi od bilo kakvog osjećaja nadmoćnosti.

Jedna od prednosti poniznosti je u tome što nam omogućuje da učimo od svakoga. Ponosna osoba ne može učiti od drugih ljudi jer osjeća da već zna bolje od njih. S druge strane, ponizna osoba, koja poštuje svakoga i prepoznaje da drugi mogu biti čak i emana- cije Buddha, ima otvorenost uma s kojom može učiti od svakoga i iz svake situacije. Baš kao što se voda ne može sakupiti na planinskim vrhuncima, tako se ni dobre kvalitete i blagoslovi ne mogu skupljati na stje- novitim vrhuncima ponosa. Ako, umjesto toga, prema svima zadržimo ponizan stav poštovanja, dobre kvali- tete i nadahnuće čitavo će se vrijeme slijevati u naš um, poput potoka koji se slijevaju u dolinu.

Baš kao što se za paunove kaže da jačaju od biljaka otrovnih za druge ptice, tako iskreni duhovni praktičari mogu dobro iskoristiti sve okolnosti na koje

naiđu u svakodnevici.