KAKO JE U ADELAIDEU TEŠKO POPITI KAVU

U Adelaideu ima mnogo neobičnih stvari na koje se sa vremenom naviknete, naviknete se na uredne autobuse sa urednim planom vožnje, na sređene kvartove pune ruža I mirisnoga cvijeća oivičene lijepim obiteljskim kućama, na monumente koji slave hrabrost I junaštvo britanskih ljudi u Australiji....i još koješta drugoga. Ali ima I takvih neobičnih stvari da se čovjek zapita pa kakav je to grad. Adelaide je u usporedbi sa drugim australijskim gradovima sasvim mali. Melbourne ili Sidney su nekoliko puta veći I površinom I brojem stanovnika. Zato se Adelaide drži unekoliko omanjim country gradom u kojem je stil života sasvim drugačiji od onoga u velikim gradovima. Ali ima u tome gradu takvih neobičnosti koje ne možete na primjer sresti drugdje što se najbolje vidi iz primjera koje ovdje bilježim: Bijaše rano ljetno jutro, sunce tek što je provirilo iznad adelaidskih nebodera a ja sam žarko želio popiti jutarnju kavu. Međutim kako grad sniva sve tamo do 9 sati kada se otvaraju dućani to sam se nalazio u neprilici jer ne bijaše otvoren niti jedan restoran niti bar u kojem bih mogao popiti jutarnju kavu. I tako u neprilici uputim se ja prema Hindley streetu . Ta je ulica u samom središtu grada u kojoj baš u tim satima zamire buka prethodne noći pa još uvijek ima mjesta koja je moguće obići. Jer je to ulica u kojoj se nalazi mnoštvo noćnih klubova I kina, bordela I pubova u kojima se okupljaju adelaidski kriminalci I britanski polusvijet I dok je za vrijeme noći to jedno sumorno I opasno mjesto puno lokalnoga svijeta danju ono vodi sasvim običan život obične, normalne gradske ulice. Govori se da je ova ulica najopasnija ulica u Australiji jer noću strada barem jedna ljudska osoba ali ja nisam siguran u to jer ima sigurno u Australiji I puno opasnijih mjesta I opasnijih ulica od ove. S istoka Hindley street se nastavlja na Rundle Moll, glavno adelaidsko šetalište dok sa zapada ova ulica prelazi preko Light Square I biva naglo odsječena West Teraceom koji predstavlja zapadni rub ovoga pravilnoga gradskoga kvadrata. I tako hodajući stignem do jednoga velikoga puba pa naručim jutarnju kavu: ‘’Molim vas veliki esspreso sa šečerom’’. A barmen me značano pogleda pa stane odugovlačiti I na koncu mi ponudi kavu. Ali ne bijah miran neko vrijeme jer se oko mene stanu okupljati neki nepoznati ljudi pa sam se pitao u čemu je problem I na koncu odem iz puba nervozan dok na koncu ne shvatih da ti ljudi za ‘’šečer’’ misle u slengu da je, ništa drugo nego heroin. Prema njima ja sam naručio heroin, da čovjek pukne od smijeha, a nisam ništa drugo htio nego popiti jutarnju kavu. I onda pomislih kako niti kavu ovdje sa mirom ne može čovjek popiti.
Drugom prilikom bijah navratio do jednoga kafe bara u blizini botaničkoga vrta ali se uspostavi da iza toga noćnoga kluba, unekoliko disco kluba , egzistira ovo mjesto kao bordel ali po ničemu ne možete to prepoznati nego sticajem okolnosti kada vam biva jasno da ste izabrali pogrešno mjesto. Tako ja naručim coca colu ali kako bijah kratak sa novcem to ja barmena zamolim: ‘’Molim vas jednu malu coca colu sa ledom’’. I opet se dogodi da me barmen čudno pogleda , I opet se dogodi da neki nepoznati ljudi stanu obilaziti oko moga stola dok na koncu ne shvatih da je to njihovo britansko tajno leglo gdje sam ja tražio zapravo jednu mladu crnku koju sam predstavio kao ‘’malu coca colu’’.

I konačno bih ispričao jednu zgodu koja mi se dogodila u velikome adelaidskom Hilton hotelu. On se nalazi pokraj glavne gradske tržnice poznate kao Central Market , danju je pun stjuardesa raznih avio kompanija a po noći je mjesto okupljanja sredovječnih rastavljenih muškaraca koji su u potrazi za provodom I ženama. I uđem ja u taj hotel pa zamolim konobaricu za čašu vode jer bijah silno ožednio a od nje dobijem pitanje: ‘’ Da li hoćete jednu čašu vode, ili dvije ili tri?’’ ‘’Hoću samo jednu čašu vode’’ odgovorim ljut jer mene ne zanima koliko escort dama ima u tome hotelu I čemu one služe I koliko njih poslužuje nego sam u potrazi za neobičnostima grada u koji sam tek stigao iz porušene I ratom opustošene domovine . Ali to ovdje nikoga nije zanimalo.

Zlatan Gavrilović Kovač