Nakon sukoba sa Staljinom 1948. godine bilo je kod nas pokušaja, da filozofija krene novim, drugačijim putovima. Odatle je uslijedilo ‘’otkriće’’ Heideggera '50.-tih godina kada je pokojni Vanja Sutlić posegnuo za radovima ovog njemačkog filozofa i od tada ovo ime postaje nezaobilaznim u našim odgojnim i obrazovnim institucijama. Možda dobrim dijelom zahvaljujući i praxis filozofima koji su Heideggera uveli na naše filozofske katedre, a od '80.-tih godina prošlog stoljeća on suvereno vlada svim našim filozofskim fakultetima i mi smo koješta preuzeli od njega dobrog, ali i hrpu besmislica koje nam danas otežavaju donošnje ispravih političkih odluka. Jedna je od njih i ona vezana uz naša stajališta o tome kolika trebaju biti izdvajanja za znanost u Hrvatskoj. Dobro je poznato kako je u bivšem jugoslavenskom režimu to bila brojka od 1,5% BDP i da je to bila jedna gotovo zanemariva brojka. Međutim, ništa se kod nas nije dogodilo na bolje niti u novim političkim i socijalnim okolnostima, ako nije išlo i nagore. Prema nekim podacima, koje je moguće pronaći u našem dnevnom tisku, taj je postotak i dalje ostao isti:
„U periodu od početka krize 2008. pa u narednih 6 godina hrvatski BDP smanjio se za 12,5%, a u okviru toga, ukupni iznos javnog financiranja visokog obrazovanja smanjio se za 5 – 10%. U relativnim brojkama, “izdvajanja” 2008. većeg BDP-a za znanost obrazovanje iznosila su oko 1,4–1,5%, a deklarativni bolonjski cilj bio je 2%. Nekoliko godina kasnije, 2014. u smanjenom BDP-u izdvajanja su iznosila 0,74% BDP-a što zapravo znači da je sredstava bilo dovoljno tek za održavanje hladnog pogona, dok nikakva razvojna strategija nije bila moguća.“
I mi se sada pitamo, zašto je situacija i dalje kod nas tako loša i kakve ona veze ima sa Heideggerom? Pa ima sa Heideggerom utoliko, što se dobar dio naše političke javnosti koristi nekim spoznajama koju baštine od ovog njemačkoga filozofa, a da se pri tome ne pita, ima li to kakve veze sa realnom, konkretnom stvarnošću. Takvo je, na primjer, njegovo stajalište kako je svaka znanstvena spoznaja zapravo ‘’vulgarna’’ po svom fundamentalnome karakteru i o tom Heideggerovom mišljenju donosimo navode samog Vanje Sutlića koji je bezpogovorno bio i ostao naš najbolji poznavalac Heideggera.
Tako u njegovoj knjizi „Kako čitati Heideggera“ stoji zapisano:
„Fenomen koji indicira znanstveni predmet istraživanja Heidegger naziva vulgarnim ili običnim pojmom fenomena, a fenomen koji se o sebi pokazuje kao filozofski predmet istraživanja naziva se fenomenologijskim pojmom fenomena. Jedna i to odlučujuća, tema filozofije princip je razlikovanja predmeta znanosti (vulgarni pojam fenomena) i ujedno je princip razlikovanja fenomena u filozofijskom, tj. fenomenologijskom pojmu od pozitivno-znanstvenog pojma fenomena.“ (str. 46)
Pa, dakle, nije čudno da su nam izdvajanja za znanost ostala na razini prijašnje države kada je, kao što vidimo, znanstvena spoznaja shvaćena kao vulgarna spoznaja ili kao obična spoznaja koja nema veze sa stvarnim životom, dok je sasvim suprotno, jer predstavlja motor socijalnog razvoja. Isto tako znanstvena spoznaja ne mora nužno biti „pozitivna“ kao što također ne vidimo probleme u tome, da nam je znanstvena spoznaja „pozitivna“ za razliku od mora besmislica koje se motaju po našoj filozofskoj literaturi. Dakle, konačno da kažemo kako ipak nije problem u Heideggeru pa niti u našoj filozofiji, nego je prije svega riječ o problemima naše politike i u našim političkim odlukama svakako treba tražiti razloge za ovakvo porazno stanje fakata.
bglavac
irida
edin.kecanovic
