Vizije, glasovi, i drugi mentalni psihički fenomeni sami po sebi nisu znak stvarnog širenja svijesti. Swami Sri Yukteswar je rekao da mnogi obožavaoci odbacuju svjetovnost samo da bi je ponovo tražili na finijim nivoima astralnih fenomena. Osnova svakog istinskog napretka je ispravan stav. Ako ti postaneš ljubazniji, više se predaješ, smireniji, onda možeš biti siguran  da  napreduješ  bez  obzira  da  li  vidiš  ili  ne vizije. Ako uspiješ odbaciti svoje pristranosti i nepristranosti, i smirenog uma prihvatiš što god ti životna iskustva šalju, onda se možeš veseliti.

Swami Kriyananda - 14 STEPS TO PERFECT JOY, 1969

 

- Mudar čovjek ne teži za ničim, čak ni za Dharmom (dobro ponašanje i ispravnost itd.) ili oslobođenjem. On je slobodan od svih akcija i pokreta, i isto tako od želja i odricanja. - Tako, svi vi koji volite mudrost, zaštitite svoje umove od osjećaja zadovoljstva, i uputite ih u duhovnu mudrost.

- Svjesnost apsolutna, jeste nespoznatljiva umom, kako govor to može objasniti?

- Mene ne vezuju obredne obaveze; um, sjedište strahova ne postoji u meni. Daleko, daleko o  mene je isto tako i egoizam.

- Slobodan od objekta i subjekta sam ja, kako ja mogu biti samo-ostvariv? Beskonačna je moja priroda, ništa drugo ne postoji. Apsolutna Istina je moja priroda, ništa drugo ne postoji.

- Avadhut se ne zanima za svjetovne stvari, jer prirodno stanje Samo-realizacije sve drugo čini beznačajnim. - Rođenje i smrt nemaju značenja; on ne meditira, niti on obožava.

- Odreci, odreci se svijeta, i isto tako odreci se odricanja, i čak odbaci odsustvo odricanja. Po prirodi sve-prožimajućoj  kao  prostor,  znanje  apsolutno  ti jesi. Avadhut – AVADHUT GITA (Napredni yogiji su odbacili sve knjige ali su zadržali ovu malu knjižicu)

 

Stari zapisi govore o sedam centara svjesnosti. Um može boraviti u jednom ili drugom od centara. Kada um prianja za svjetovno, onda boravi u tri niža centra

- u pupku, organu reprodukcije, i organu pražnjenja. Onda um nema viših duhovnih ambicija ili vizija. On je uronjen u prianjanje požude i pohlepe. Četvrti centar je u srcu. Kada  um nauči boraviti u njemu, čovjek doživljava svoje prvo duhovno buđenje. Onda ima svugdje oko sebe viziju svjetla. Vidjevši ovo božansko svjetlo  on  postaje  ispunjen  čuđenjem  i  kaže:  ”Oh, kako je blaženo!” Njegov um tada ne odlazi u niže

 

centre. Peti centar je u grlu.  Onaj čiji je um dosegao ovaj centar biva oslobođen od neznanja i iluzije. On ne uživa u nikakvom slušanju ili govoru osim o Bogu. Šesti centar je na čelu. Kada um dosegne ovaj centar, dolazi do direktne vizije Boga, danju i noću. Ali čak i tada postoji mali trag ega kod aspiranta. . . To je kao svjetlo u svjetioniku; osjeća se kao da se svjetlo može dotaknuti - ali ne može zbog stakla koje ga okružuje. Sedmi centar je na vrhu glave. Kada um to dosegne, dostignut je samadhi. Takav postaje poznavalac Brahmana, sjedinjen sa Brahmanom.

Ramakrishna 1836-1886

 

Jednog dana izbrisao sam sve pojmove iz glave. Odustao sam od svake želje. Odbacio sam sve riječi kojima sam oblikovao misli i ostao nepomičan. Osjećao sam se pomalo čudno - kao da sam bio nošen u   nešto,   ili   kao   da   sam   dodirnuo   neku   meni nepoznatu silu. . . i zip! Ušao sam. Granice mog fizičkog tijela su se izgubile. Imao sam kožu, razumije se, ali sam osjetio da stojim usred kozmosa. Govorio sam ali su mi riječi izgubile značenje. Vidio sam ljude kako mi prilaze, ali svi su oni bili isti čovjek. Svi su bili ja osobno! Nikada nisam poznavao ovaj svijet. Vjerovao sam da sam bio stvoren, ali sad moram promjeniti mišljenje: ja nikada nisam bio stvoren; bio sam  kozmos;  nikakav  individualni  gospodin  Sasaki nije postojao. Sokei-en Sasaki - zen majstor - iz "The Transcendental World", Zen Notes, vol 1, No. 5, 1954

 

“ Iznenada sam postao svjestan drugog svijeta ljepote i tajnovitosti, kakvog nikada nisam ni zamišljao, osim u poeziji. Bijaše kao da sam prvi put počeo gledati i mirisati i slušati. Svijet mi se ukazao, kao što ga Wordsworth opisuje u "slavi i svježini sna". Prizor divlje ruže koja raste u živici, miris cvjetova lipe kojeg sam iznenada osjetio vozeći se biciklom na brežuljak,

 

doživio sam kao blagoslove s drugog svijeta. Ali nisu se samo moja osjetila probudila. Doživio sam prepla- vljujući osjećaj u nazočnosti prirode, posebno nave- čer.  Za  mene  je  priroda  počela  poprimati osobine svetosti. Prilazio sam joj  s  osjećajem gotovo religi- oznog strahopoštovanja i, u smiraju koji se javlja prije zalaska sunca, ponovo sam osjećao nazočnost jedne gotovo             neshvatljive tajnovitosti.      Poj  ptica,         oblik stabala, boje sunčevog zalaska, bijahu  mnogi znaci ove nazočnosti, a činilo se da me ona privlači k sebi.“ Iskustvo  ove  vrste  vjerovatno  uopće  nije  neuobi- čajeno, osobito u ranoj mladosti. Nešto se iznenada probije  u  naš  život  i  uznemiri  njegov  uobičajeni obrazac, a mi se moramo početi prilagođavati novoj vrsti bivanja. To se iskustvo može doživjeti, kao što sam  ga  ja  doživio,  kroz  prirodu ili  poeziju,  ili  kroz umjetnost i glazbu; ili može doći u pustolovini letenja ili tijekom planinarenja, ili tijekom rata; ili se može pojaviti  kada  smo  jednostavno  zaljubljeni,  ili  kroz neku       očiglednu        nesreću,        bolest,                 smrt          prijatelja, iznenadni  gubitak  bogatstva.  Sve  što  probija  kolo- tečinu  svakodnevnog  života  može  biti  nosilac  ove poruke duši. Ali kako god se dogodilo, to je kao da je podignut  veo,  i  mi  po  prvi  put  sagledavamo  da pripadamo  drugom  svijetu,  da  postojanje  ima  još jedan vid. . . Na trenutak svoj život sagledavamo u njegovoj              pravoj              perspektivi,              u       odnosu      prema vječnost. Slobodni smo od protoka vremena, i vidimo djelić  vječnog poretka  koji je  u  njegovom temelju. Više nismo odvojeni pojedinci u sukobu sa svojom okolinom; dio smo cjeline, djelovi sveopćeg sklada.

Bede Griffiths 1906-1993 svećenik benediktinac