Evo, u prilici smo izreći par riječi o poeziji starog sarajevskog pjesnika Nerkesi Muhammeda. O njemu se govori kao o jednom pjesniku, Sarajliji, koji prema opće usvojenom sudu književne kritike predstavlja jednog od najvećih stilista u cjelokupnoj osmanskoturskoj književnosti . Živio je u prvoj polovici17. stoljeća i pisao je pod književnim imenom Nargisi. Predstavlja jednog od najvećih stilista u osmanskoj književnosti uopće i jednog od najvećih bosanskih pisaca u toj književnosti. O porijeklu ovog pjesnika do sada se znalo samo ono što je o tome navodio sam pjesnik, da mu je obitelj od starine poznata pod imenom Nergiszade. Svi izvori kažu, da se Nergisi rodio u Sarajevu kad mu je otac tu bio kadija. Neki izvori kazuju da mu je i otac Bošnjak. Pored svog književnog imena, Nergisi, koje je uzeo iz obiteljskog prezimena i koje su Turci izgovarali Nergisl, a Bosanci Nerkesi, on se mnogo puta predstavljao pod obiteljskim prezimenom Nergis-zade, a katkad i Nergisl-zade.
Danas se prihvaća da je rođen prije 1586. godine, a najvjerojatnije 1584. Iz rane mladosti pjesnika zna se, da se 1601. godine kada je imao 17 ili 18 godina, nalazio u Sarajevu. Tu je, kaže sam , završio svoje školovanje, a zatim se uputio u Carigrad gdje se pridvorio jednom rumelijskom kazaskeru i postao njegov mulazim. Iz tog se sasvim pouzdano može tvrditi, da se Nergisi školovao u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu kojoj je u to doba bio priznat najviši rang i da se u njoj stjecalo fakultetsko obrazovanje.
Putovao je cijelom Bosnom i Turskom gdje je bio nastavnik pa profesor medrese pa je u Carigradu prešao u sudsku struku i to u grupi kadija i nakon 30 godina života koji mu je prošao potucajući se po Bosni i Rumeliji iz jednog kadiluka u drugi ukazom sultana Murata IV imenovan državnim kroničarem ordije. Kratko vrijeme nakon preuzimanja ove dužnosti koja mu je pružala priliku, da se iskaže i posvjedoči, veliki je stilist u pohodu prema Carigradu umro 28.3.1635. godine, jer je pao sa konja u okolini Gebze u 54. godini svoga života.
Ima jedna njegova poezija koja glasi ovako:
''Ako u loptu zatvorenu,
metnu jednog malog mrava,
pa je onda zavaljaju ,
preko polja i dubrava,
u tom vječnom prevrtanju ,
samrt mu je žiće pravo,
gledaj! ja sam mrav bijedni ,
a ta lopta - nebo plavo.''
Ova poezija u mome izdanju koje je jučer ugledalo svjetlost dana u zagrebačkom portalu za poeziju „Očaravanje“ izgleda ovako:
''Ako u sferu plavu
staviš jednog malog
šumskog mrava
pa je onda zavaljaš
preko cijelog kozmosa duboka,
u tom vječnom prevrtanju,
samrt ribaru je život pravi,
pogledaj, ja sam mrav šumski,
a ta sfera plava
baluni puni.''
Nema nikakve sumnje u to kako je ovdje riječ o različitim pjesmama i da se ova poezija razlikuje bez obzira koliki bili poticaji Nerkesija, a da je riječ o fundamentalnoj razlici svjetonazora koje dijeli gotovo više od 400 godina, svjedoči nekoliko jako važnih momenata.
Prvi je taj, da danas više nitko ne osjeća kako je posljednji bijednik, neki neznatni stvor koji je toliko majušan i bijedan, da je moguća komparacija sa maloćom i beznačajnošću mrava, jer i pored osjećaja ništavnosti našeg života, mi još uvijek mislimo kako je on dovoljno vrijedan i da ima svoju svrhu i da taj mrav također ima svoju svrhu u prirodi i da je podjednako važan kao i sva druga prirodna bića i da je konačno u šumskom mravu više umnosti, nego u svim našim umjetnostima kao što sam pokušao pokazati u svojoj „Kozmologiji“.
Drugi moment bio bi sadržan u tome, da Nerkesijeva filozofija ostaje zarobljena srednjovjekovnom koncepcijom Univerzuma gdje je kozmos sastavljen od sfera: najniža sfera najbliža Zemlji je sfera Mjeseca, dok je dalje sfera Merkura iznad kojih su još dvije sfere, sfera fiksnih zvijezda i sfera najvišeg neba ili regija čiste elementarne vatre. Dnevno kretanje najvišeg neba od Istoka prema Zapadu i opet od Zapada prema Istoku razlog je sukcesiji dana i noći. Ova sfera podjeljena je u 12 sekcija koje su 12 znakova Zodijaka i svaki je znak podijeljen u 30 stupnjeva. Sukcesija godišnjih doba slijedi s obzirom na poziciju Sunca u relaciji prema ovim znakovima. Međutim, ukoliko je sfera plava centrirana s obzirom na čitav kozmos u cjelini, onda ona zadobiva sasvim suvremeno značenje, da se iza vidljivog svijeta ili pojavnog svijeta nebeske sfere skriva nesumjeran kozmički prostor naseljen galaksijama i nepoznatim nebeskim tijelima sa milijardama svjetlosnih godina međusobne udaljenosti.
Zato, na primjer, zvijezda Sirijus nije više samo prividno najveći nebeski objekt noćnog zvjezdanog neba, nego i binarni zvjezdani sustav koji ima svoj život, svoje rođenje, svoje trajanje i svoju smrt. Odatle postoji vječnost, ali je riječ o vječnom procesu gdje stvari i bića imaju svoj početak, svoje trajanje i svoj kraj. Zato ništa nije vrijednije od naših prijateljstava i naših ljubavi prema bliskim prijateljima gdje se sjećanjem oživljava prošlost koja tako postaje moment sadašnjosti u jednom vječnom Sada gdje se svekoliko trajanje ukida u jednom refleksivnom trenutku. Odatle niti geometrija nije više jedinstvena, nego egzistira više različitih sistema geometrijskih aksioma koji pretpostvaljaju i različito konstruirane prostore i različite svjetove.
Međutim, važno je imati na umu kako ove različite geometrije nisu suprotstavljene, nego su poredane u nizu strogo determinirajućim principima. Znači, govorimo o geometrijama koje u jednom bitnom smislu proširuju horizont euklidske geometrije kao bazične. Prostor i vrijeme nisu više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske geometrije ili u smislu geometrije nebeske sfere, već je riječ o našem svekolikom svijetu kao heterogenom pluralitetu koji pretpostavlja, da je svaka geometrija podjednako istinita i jednako nužna.
Iz moje 17. knjige: KNJIŽEVNA KRITIKA
bglavac
irida
edin.kecanovic
