JEDNA PRIČA O LENJINU I UKRAJINI

 

 

 

 

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

Povodom ovoga rata u Ukrajini  ja bih htio reći par riječi  o statusu ruskoga jezika i filozofije u posljednjim godinama  zajedničke države. Danas   ruska strana ima prigovora oko tretmana ruskoga jezika I kulture u institucijama suvremenoga ukrajinskoga društva . I ja sam  u ovim svojim razmišljanjima potaknut izvještajima ruske televizije koja je dokumentirala nasilje i brutalnost Ukrajinaca prema,  na primjer ,profesorima ruskoga jezika i književnosti koji su ranjavani  na ulicama Kijeva ili su hapšeni i suđeni  zbog svoje tobožnje upletenosti u špijunske poslove na strani Rusije. Pored diskriminacije ruskoga jezika i ljudi koji govore njime i koji im je materinji jezik i to u službenim institucijama države kao i u stvarnom svakodnevnom životu ljudi. I to je jedna porazna slika trenutne situacije u Ukrajini  gdje se stvari riješavaju  vidimo i na kakav način.Međutim, koliko moje spoznaje o tom pitanju sežu unatrag problemi se nagomilavaju već decenijama a i sam   sam bio svjedokom jednoga takvoga događaja gdje je osporena vrijednost i valjanost ruske filozofije kao drugorazredne ili trećerazredne duhovne banalnosti koja sa suvremenim vremenom nema  ama baš nikakove veze. Ja sam prije skoro tri decenije dospio u Adelaide gdje sam imao priliku da se susretnem sa ruskim Židovima koji su isto tako prispjevali na ovaj kontinent kao ekonomska ili politička migracija uzrokovana turbulentnim događajima sloma socijalizma i Sovjetskoga Saveza. I u jednom takvom susretu ja sam otpočeo razgovor:

 

‘’Baš je lijepo da se ovdje susrećemo na jednom mjestu i da nam  židovska općima u Adelaideu iskazuje pažnju , nama migrantima iz socijalističkih zemalja...

 

Točno tako, bilo je jako teško u novim prilikama...

 

Mislim da niti kod nas u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji nije  bilo ništa bolje i postoje mnogi razlozi za trenutni raspad države, a jedan je svakako u tome da se možda i sa nepravom odustalo od socijalizma...

 

Socijalizam se pokazao promašenim projektom, pored toga da je već zastario...

 

Ali ja ne bih mogao reći da je vitlanje kokoškom povrh glave išta suvremenije. Možda je riječ o jednoj filozofiji koja nije bila dobro shvaćena, a i jedna takva velika  filozofija kao što je ruska nije naišla na povoljan prijem...

 

Ma kakva je to ruska  filozofija, postoji li uopće tako nešto kao ruska filozofija, upita me jedan  sugovornik.

 

Pa postoji naravno, ja mislim da je i Lenjinova filozofija velika filozofija

 

Ma to su čiste gluposti, Lenjin je prije svega eklektik...’’

 

I kada sam vidio da taj razgovor ničemu ne vodi jer se mišljenja posve razlikuju ja sam okrenuo na drugu temu pa smo razgovarali o vegemajtu i ražnjićima.

 

 

Jer meni nije tada bilo posve jasno da se Lenjina optužuje za eklekticizam  a to je samo skraćeni oblik stava da je riječ o filozofu ili političkom piscu  koji neprincipijelo spaja nespojive poglede na svijet, odnosno o onome koji ne stvara  svoj filozofski sustav niti pristupa jednom od postojećih sustava već od njih raznih  uzima ono što mu koristi pa sve to kombinira i pravi jednu cjelinu prisvajajući tako tuđa znanja , ideje i iskustva  a da pri tome ne unosi ništa svojega novoga niti originalnoga. Meni je takvo mišljenje o Lenjinu bilo strano, a i danas mi je to strano.

 

I onda sam razmišljao  o tome što su Lenjin i Lukacs doživjeli nakon toliko decenija borbe za pravednije društvo, za jedno društvo solidarnosti i ravnopravnosti ljudi , za jedno društvo gdje je osigurano gospodstvo Istine i pravde naspram  bezumlja moderne civilizacije. A i danas sam razočaran činjenicom da takva  velika literatura doživljava poniženja na svakom koraku. Poznati ruski povjesničar Dimitrije Volkogonov je možda otišao u krajnost pa je Lenjina optužio za krajnje nasilnu praksu represije države nad ljudima smatrajući da se Staljin samo dosljedno držao onih principa i metoda koje je već ranije razvio Lenjin. I to je jedna priča koje se ovdje u Australiji uzima kao velika istina kod liberalnih političara koji čitavu rusku državu  poimaju kao primjer totaliranoga poretka ravnoga fašizmu. Međutim malo je vjerojatno da se totalitarne ideje mogu primijeniti i u Lenjinovom slučaju i to ukoliko uzmemo samo nekoliko njegovih djela. Prvo Razvitak kapitalizma u Rusiji gdje se Lenjin bavi razvojem kapitalističkih prilika  nakon 1848 godine i ukidanja kmetstva  gdje je, dakle, ukazivao da u Rusiji postoje neke specifičnosti i da te specifičnosti leže u općoj liniji svjetskoga razvoja. U Rusiji  djeluju iste zakonitosti kapitalističkoga razvoja kao i u drugim kapitalističkim zemljama i da je taj razvoj pripremio dovoljne materijalne i subjektivne pretpostavke socijalističke revolucije. Pa sada, mi možemo o tome špekulirati i danas razmatrati pogreške realnoga socijalizma ali ostaje na djelu činjenica da se godinama pristajalo na Lenjinova zapažanja i da ih se držalo državnom teorijom. Isto tako da je u revolucionarnom periodu nastalo njegov djelo Država i revolucija gdje je iz moralnih, humanih i ljudskih razloga ‘’predviđao odumiranje države’’ u socijalizmu  kao oblika krajnje represije nad ljudima u besklasnoj zajednici naroda gdje je trajno osigurana sloboda ljudi, pravda i istina. I konačno padaju mi na pamet njegove Filozofske sveske, pored čitavoga obilja radova koji su sabrani u više od 50 volumena njegovih Sočinjenija , gdje  se otkriva autentična filozofija ovoga velikoga čovjeka. Malo mi je teško to nazvati eklekticizmom i srozati tu  filozofiju na mentalnu banalnost ludoga čovjeka. Mislim da je Lukacs bio u pravu kada je u svojoj raspravi o Lenjinu i povezanosti njegovih  ideja istakao  baš tu cjelinu Lenjinove filozofije i njenu originalnost i političku aktuanost. To se najbolje vidi u problematici rata koje je pitanje danas toliko aktualno s tim da i Lenjin i Lukacs  smatraju da je rat samo ono što osigurava trajni poredak mira  i pravedno društvo a da je država oružje u klasnoj borbi  proleterijata

 

Dakle, ovde nije reč o izboru

da li proletarijat želi ili ne želi da se bori, nego

samo o izboru: za čije interese on treba da se

bori, za vlastite interese ili za interese buržoazije.

Pitanje koje istorijska situacija postavlja prole

tarijatu nije izbor između rata i mira, nego izbor

između materijalističkog rata i rata protiv ovog

rata: građanskog rata.

 

 

Pa sada mi vidimo da se Lenjinovo mišljenje može primijeniti i na  suvremenu Ukrajinsku situaciju koja je katastrofalna ali se mi time ovdje ne bavimo. Postoje naravno i Lenjinova stajališta u pogledu takozvane ukrajinizacije njenog stanovništva ali to je tematika povijesničara i stručnjaka za povijest Ukrajine i nije predmet mojih trenutnih razmišljanja.