U prašnjavom kutku tavana, među zaboravljenim predmetima i uspomenama koje su vrijeme i moderna tehnologija gurnuli u stranu, pronašao sam blago neprocjenjive vrijednosti - jedinu zajedničku fotografiju mojeg pokojnog djeda i bake,jedini fizički dokaz ljubavi koja je trajala čitav jedan život. Taj požutjeli komadić papira, uhvaćeni trenutak davno prošlog vremena, probudio je u meni lavinu emocija i potaknuo duboka razmišljanja o tome kako živimo danas.
Gledam u njihova nasmiješena lica, oči pune ljubavi i ruke čvrsto isprepletene.Koliko je ljubavi, strpljenja i razumijevanja moralo biti u tim pogledima? Koliko snage u tim rukama koje su se držale kroz oluje života? I ne mogu a da se ne zapitam: gdje smo to mi danas zalutali? Moji djed i baka proveli su čitav život zajedno, gradeći sreću na temeljima koje danas tako olako zanemarujemo. Njihova ljubav nije se mjerila megabajtima fotografija na pametnim telefonima ili brojem lajkova na društvenim mrežama. Ona se mjerila malim gestama, svakodnevnim naporima da jedno drugome učine život ljepšim i lakšim.
U svijetu gdje se vrijednost često mjeri materijalnim bogatstvom i površnim interakcijama, ova jedna fotografija stoji kao nijemi podsjetnik na ono što je uistinu važno. Ona govori o vremenu kada su ljudi cijenili jednostavnost, kada su odnosi bili građeni na stvarnom povjerenju i dubokom međusobnom poštovanju. Moji djed i baka nisu imali luksuz trenutačne komunikacije ili mogućnost da svaki trenutak svog života ovjekovječe kamerom. Umjesto toga, imali su nešto mnogo vrednije - imali su vrijeme jedno za drugo.
Razmišljam o tome koliko danas jurimo za prolaznim trenucima, kako očajnički pokušavamo uhvatiti i zabilježiti svaki djelić našeg postojanja, zaboravljajući pritom živjeti u sadašnjosti. Koliko istinskih razgovora, smijeha i zagrljaja gubimo jer smo više fokusirani na svoj virtualni život nego na stvarne ljude oko nas?Osjećam težinu svakog selfija koji sam ikad napravio, svakog statusa koji sam objavio, svakog lajka za kojim sam žudio. Sve to blijedi u usporedbi s ovom jednom, jedinom fotografijom i ljubavlju koju ona predstavlja.
Ova jedna, jedina zajednička fotografija mojeg djeda i bake podsjetnik je na to da je kvaliteta našeg života određena dubinom naših odnosa, a ne količinom digitalnih tragova koje ostavljamo za sobom. Ona je poziv da se vratimo onom osnovnom, da cijenimo male trenutke, da gradimo veze koje će izdržati test vremena i da stvaramo uspomene koje će nas grijati i kada sve ostalo izblijedi.
Jer na kraju, neće biti važno koliko smo fotografija snimili ili koliko smo lajkova dobili. Bit će važno koliko smo voljeli, koliko smo bili voljeni i koliko smo istinski bili prisutni u životima onih do kojih nam je stalo.
A moji djed i baka, sa svojom jednom zajedničkom fotografijom i životom punim ljubavi, tome me uče i danas, dugo nakon što su otišli.
Matija Gerić
Preneseno sa mojega Bloga Ouroboros-Spoj Uma I Srca
irida
bglavac
