Jedini je pravi raj onaj koji smo izgubili

 

Nostalgija za idealiziranom prošlošću je uobičajena i naj­ češće bezazlena. Međutim, uspomene mogu otežati po­ mirenje sa sadašnjošću. Kada ljudi čeznutljivo govore o onome što je bilo, to je gotovo uvijek u kontekstu onoga što se sada događa i odražava svojevrsnu turobnost u pog­ ledu budućnosti.

U našim je uspomenama sve bilo jeftinije, zločini rjeđi, ljudi otvoreniji i dostojniji  povjerenja,  odnosi  trajniji, obitelji bliskije, djeca su imala više poštovanja, a glazba je bila kvalitetnija. Moji su roditelji preživjeli veliku de­ presiju. Tridesetih godina 20. stoljeća izgubili su ušteđe­ vinu u banci koja je bankrotirala i živjeli su od danas do sutra. Pa ipak, kada su postali stariji, čak je i to iskustvo dobilo romantične nijanse: prisjećali su se kako su si sus­ jedi međusobno pomagali u zajedničkoj nevolji, uspore­ đujući to sa sebičnošću koju su uočavali posvuda oko sebe u suvremenom svijetu.

U dalekoj prošlosti stvari, zapravo, nisu bolje stajale. I tada su ratovi i genocid bili uobičajeni kao i danas. Djeca su stalno umirala od zaraznih bolesti. Bilo je zločina i siro­ maštva. Općenito govoreći, ni u jednom dužem povijes­ nom razdoblju ljudi nisu bili bolji nego u nekom drugom.

Kad se pokušavamo pomiriti s prošlošću, svoj život sagledavamo   kao   proces   neprestanog   gubitka   iluzija. 

Čeznemo za sigurnošću koju su nam pružale utješne mla­ denačke iluzije. Sjećamo se zanosa prve ljubavi; žalimo zbog poteškoća koje smo izazvali vlastitim pogreškama, žalimo što smo ugrozili vlastitu čestitost, žalimo za pro­ puštenim. Kad nam oslabe i duh i tijelo, teže nam je pod­ nijeti nagomilani teret nesavršenoga života. Čežnja za prošlošću potaknuta je selektivnim uspomenama na doba kad smo bili mladi.

Prije nekoliko godina prisustvovao sam pogrebu kolege. Bio je krasan čovjek, brižan prema drugima i do­ bar liječnik. Jedan od govornika prisjećao se njegova »ču­ desnog smisla za šalu«. Okrenuo sam se prijatelju koji je sjedio pokraj mene i upitao: »Zar je John imao smisla za šalu?« Ako ga je i imao, nisam ga zamijetio tijekom naše­ ga poznanstva i pitao sam se je li tu poželjnu karakteris­ tiku moguće dobiti posthumno, kao što mrtvi vojnik do­ biva medalju za hrabrost.

Kad god prisustvujem pogrebu nekoga koga sam dob­ ro poznavao, divim se slici te osobe koju ocrtavaju go­ vornici. Nesavršena osobnost povlači se pred idealizi­ ranim opisima koji obitelji žele pružiti utjehu, ali premi­ nulu osobu, zapravo, pretvaraju u sveca. Ako nekoga volimo bez obzira na to što nije bio savršen, ili baš zbog toga, znači da ga moramo dobro poznavati i oprostiti mu, a to su dva iznimno važna pokazatelja emocionalne zrelosti. Što je još važnije, ako smo sposobni prihvatiti i oprostiti pogreške drugima, možda smo sposobni isto to napraviti i kad je riječ o nama.

Ljudi smo upravo zbog svojih pogrešaka i nesigur­ nosti. Izazov s kojim se stalno suočavamo nije traženje savršenosti u sebi i drugima, nego otkriti kako možemo biti sretni u nesavršenome svijetu. Držimo li se idealizi­ rane vizije prošlosti koja u nama stvara nezadovoljstvo sadašnjošću, teže ćemo u tome uspjeti.

 

Za razliku od stava većine ljudi, uspomene nisu točan prikaz prošlih iskustava. Prije bismo mogli reći da su priča koju sami sebi pričamo o prošlosti, prilično iskrivljena, prepuna maštarija i neispunjenih snova. Svatko tko je pri­ sustvovao obljetnici mature ili diplomiranja može posvje­ dočiti da je pamćenje selektivno i nestalno. Kako se može­ mo na različit način prisjećati istih događaja? Odgovor, dakako, glasi: na ono čega se i kako sjećamo djeluje smisao kojega su ti događaji imali za nas, a uz to se trudimo od svoga života  sastaviti  smislenu  priču  koja  odražava  ono što mislimo o sebi i način na koji smo postali takvima kak­ vi jesmo, ili kakvi bismo željeli biti.

Prisjećajući se svoga djetinjstva, ljudi se u razgovoru s braćom i sestrama često čude različitosti priča. Čak i oni koje su isti roditelji odgajali u istoj kući često imaju vrlo različite uspomene. Jedno se dijete sjeća zlostavlja­ nja, a drugo ga poriče. Različitost uspomena može izaz­ vati frustraciju i negodovanje, ali proizlazi iz činjenice da u sadašnjosti ljudi sebe vide na drugačiji način i zato imaju različite priče o dosadašnjem životu.

Nismo skloni preispitivanju osobne mitologije. Ona obuhvaća oca koji često nije bio kod kuće ili je zlostavljao djecu, majku sklonu kontroli, bračne razmirice i rastavu. Usvojili smo stav da nam sudbinu oblikuju iskustva iz dje­ tinjstva. Na jednom plakatu prikazana je malobrojna pub­ lika u gledalištu s natpisom u pozadini »Odrasli smo u normalnim  obiteljima«.

Ljudi mi govore i o idealiziranom djetinjstvu koje zvu­ či poput bajke. U takvim  verzijama  prošlosti  roditelji su bili prepuni ljubavi i pažnje; jedva da su jedno drugome ili djeci ikada rekli grubu riječ. Ako izrazim profesional­ ni skepticizam, često negoduju, kao da im pokušavam ukrasti nešto dragocjeno.

 

Zbog mtimnih veza koje su loše završile, mnogi ljudi su oprezni i prepuni nepovjerenja; nisu skloni ponovno riskirati patnju. Možda su još razornije uspomene na oso­ bu koja više nije živa. Sa čežnjom i žaljenjem često se pris­ jećamo osobe koju uspoređujemo sa svima ostalima. Mož­ da je riječ o roditelju, prvoj ljubavi ili prijatelju. Selektivno im pamčenje, koje više ne možemo testirati u svakodnev­ nom kontaktu, pridaje savršene osobine. Takvi ljudi prebi­ vaju u nekoj vrsti sna s kojim se živi ne mogu natjecati.

Čeznemo li za prošlim rajem teže nam je u sadašnjosti pronaći zadovoljstvo i smisao.  Ljudima koji nas  okružu­ ju i koji nisu sudjelovali u zlatnoj mladosti nostalgija za prošlošću govori da je njihov svijet lošiji od našega i da postaje sve gori. U razdoblju kad nas počinje  napuštati snaga i kad su nam sve potrebniji blagost i pažnja dru­ gih,  takva je  poruka  uistinu  pogrešna.

Starije ljude mladi nerijetko  promatraju  s osjećajem obveze, oholosti i straha. Pitaju se: zar samo to mogu očekivati od budućnosti? Hoću li se i ja neprestano žaliti zbog tjelesnih tegoba i ponavljati priče o nekom ranijem, boljem razdoblju? Ionako nam je teško pomiriti se s vlas­ titom smrtnošću, a još je teže ako nas zahvati depresija, redoviti pratilac starosti. »Dobra je vijest da se očekiva­ na životna dob produžuje; loša je vijest da te dodatne godine dobivamo tek na kraju života«.

Tko se nije iznenadio susrevši osobu iz svoje proš­ losti, shvativši da su, u odnosu na sadašnju stvarnost, uspomene iskrivljene? Skloni smo zamišljati da se to do­ gađa samo zato što se ljudi s vremenom mijenjaju. Posje­ timo li dom iz djetinjstva, zaprepastimo se: izgleda nam puno manji. No, zapravo, mi smo porasli.

Kad je Russell Baker prvi puta izdavaču predao knjigu o svojim uspomenama, Odrastanje (Grovving Up), izdavač ju je odbio, jer mu nije bila zanimljiva.  Tada je  Baker rekao supruzi: »Sada idem u radnu sobu i izmislit ću pri­ ču o svome životu«. Nakon toga je napisao uspješnicu - a bila je jednako istinita kao i izvorna verzija. Svatko od nas podjednako ležerno tumači vlastitu prošlost. Možemo ide­ alizirati ili umanjiti vrijednost likova u svojoj životnoj pri­ či. Obje su alternative odrazi trenutačne potrebe da sebe vidimo na određen način i spoznaje da smo u stanju opi­ sati i tužnu i radosnu prošlost.

Ako prošlost ne uspijevamo vidjeti posve jasno, mogli bismo priznati da romantiziranje prošlosti samo potkopa­ va sadašnjost. Ako u zreloj dobi shvatimo da postoje male šanse za postizanje ovozemaljskog savršenstva ili posve­ mašnje sreće, možemo prihvatiti tu činjenicu i uživati u onome što smo ostvarili. Ili možemo čeznuti za jednostav­ nijim vremenima, kad je sve izgledalo moguće i kad je nada bila jača od našega ograničenog iskustva. Čeznemo za povratkom bezazlenog optimizma čak i kada nas teško pritišću ograničenost vremena i mogućnosti.

Progone nas putovi kojima nismo krenuli, osobito propuštene prilike za ostvarenje savršene ljubavi. Tijelo nas u starosti izdaje, a stavovi mogu prerasti u krute pre­ drasude. Iz takve nezavidne perspektive osvrćemo se na rajske poljane mladosti, kad smo vjerovali da će nam bu­ dućnost biti ispunjena ostvarenim mogućnostima. Želi­ mo vratiti takvo stanje. Zbunjuje nas to što nam uspo­ mene dodatno zagorčavaju sadašnjost.

Kako bismo, dakle, u sebi mogli ponovno probuditi nadu dok nam se zapadno obzorje života sve više pribli­ žava? Možemo se prepustiti religiji koja nam obećava bes­ mrtnost i ponovni sastanak s onima koje smo izgubili. Možemo prihvatiti  oskudan agnosticizam  i predati se nepoznatom, pokušavajući uočiti nekakvo značenje u neu­ mornim ritmovima postojanja: u životu i smrti, snu i oča­ janju te u bolnoj misteriji neuslišanih molitvi.