44. JEDAN KOJI JE SVE MOGAO

 

        Jedan se čovjek utapljao, jer je zaboravio da zna plivati. Jedan je hodao po vodi, jer je zaboravio da to rade samo jako lagani voden-kukci. A jedan je hodao običnom ulicom, u običnomu odijelu, u običnomu danu, i sve je mogao: i poletjeti, i postati nevidljiv, pretvoriti se u vilin-konjica, zaustaviti klatno u zvonu, saznati što želi, sresti koga hoće... On je sve to mogao, jer nešto važno i prevažno nije zaboravio: tko stanuje u njegovu tako običnom tijelu.

        Umjesto svih onih gore nabrojenih mogu}nosti, zastao je kod prodavačice sladoleda, kupio sladoled od čokolade, i nastavio niz ulicu, ne mnijući ništa, ne htijući ništa.

        U isto vrijeme prolijetao je u balonu nad gradom slavni Uri Geler, daljinski savijač gvožđa i uskrisitelj zar|alih budilica. Ljudi su iznosili na ulice i balkone svakojake trule radioaparate i fotoaparate, kličući oduševljeno kad su neki od njih proradili. A drugi su ponosito pokazivali iskrivljene noževe i vilice.

        Čovjek je pogledao uvis, uočio je balon, spazio daljinskog Urija do u svaku trepavicu.

        “Šteta što nemam nikakav zarđali sat,” rekao je dovršavajući sladoled. “Što nemam ni džepni nožić. Šteta što mi ništa ne treba”.

 

 

        Jedni se utapljaju, jer su zaboravili. Jedni hodaju po vodi, jer su zaboravili. A jedni se samo jedne stvari sjete, i to je sve što je ikada trebalo.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.