Jozef Iganci Kraszewski je poznati poljski pisac druge polovice 19. stoljeća, ali je kod nas domaći  kod nekolicine slavističkih stručnjaka. Postoje sačuvane kuće Kraszewskih kao također i muzej Kraszewskog u Poznaniu. Kod nas ga je prevodio Kršić Ivo koji je opet i sam bio publicist i prevoditelj. Ovaj je Ivo umro u Zagrebu 1934. godine. Prevodio je sa njemačkog, turkog, poljskog, mađarskog i švedskog jezika, a i sam je objavio zbirku pjesama „Drhtaji" u Vukovaru 1908. godine.

Godine 1920. preveo je i ovu „Herojsku ženu“ Kraszewskog sa poljskog jezika i tako smo bili upoznati s ovim poljskim piscem. Jozef Ignaci je rođen 1812. godine u Varšavi, bio je pisac, kolumnist, izdavač, povjesničar, enciklopedist, socijalni i politički aktivist, suosnivač Matice poljske, a pisao je i povijesne pjesme. Imao je brojne pseudonime: Bogdan, Kaniowa, Omega, Pasternak, JIK, B.B. i druge. Njegovi roditelji živjeli su na svom imanju u blizini Pruzanyja, a njegova majka tražila je utočište u Varšavi zbog straha od francusko-ruskoga rata. Oba roditelja pojavila su se u Kraszewskom. Njegov otac Jan Kraszewski bio je pruski okružni zastavnik i povijest ove obitelji je tema mnogih njegovih djela i dnevnika. Jozef Ignacy je bio najstarije dijete od petoro braće i sestara od kojih su neki također bili književnici. Bio je izuzetno plodan pisac koji zapanjuje po veličini svog djela i rada. Napisao je i objavio oko 600 jedinica literature ne računajući pri tome njegove doprinose u uredničkom radu, članke u časopisima i veliki opus privatne prepiske.

 

Najvažnije je svoje doprinose dao kao romanopisac. U svojih 57 godina rada napisao je njih 232, uključujući 144 socijalna, moralna i narodna te 88 povijesnih. Mogli bismo reći, da je Jozef Ignacy bio obrazovan u svim pravcima prosvjetnog, znanstvenog i društvenog rada koji je doveo do reforme poljskog romana dajući mu originalne značajke, neobičnu obradu stranih elemenata i motiva, uvođenje raznolikosti tih motiva, obnovu cijelog poljskog literarnog života na fundamentima materijala nastala na promatranju, kao i njegovim podizanjem na visoku razinu umjetnosti. Međutim je i sam bio pod uticajima suvremenog razvoja poljskog romana i njegovih najzrelijih stvaratelja kao što je na primjer Sienkiewicz. Umro je 1887. godine u Ženevi.

 Kao što smo već rekli, kod nas je poznat od prijevoda Kršića 1920. godine koji je objavljen u Nakladi Jos. Čaklović u Zagrebu.

Ta „Herojska žena“ se bavi tematikom žene u tadašnjoj Poljskoj i ova knjiga svakako predstavlja vrijedan dokument tog vremena. To je bilo doba ukidanja kmetstva i propadanja starih patrijalhalnih modela življenja te kroz pripovijedanje o Sigismundu Pientki saznajemo, na primjer, da se njegov otac nastanio u okolišu Krakova i stanovao je ondje, pošto je stekao selo te je bio po svojoj prilici nadlovac, jer su mu sina zvali mladim nadlovcem, dok nije stekao mjesto ‘’neznatna staroste’’, a sa njim i vlastitu čast i naslov. Pa onda Kraszewszky napominje:

„Ali morate znati, da, primjerice perad već od poroda pripada njemu. Da li to leži u baštinjenoj krvi ili u primjerima i u kućnoj navici, nuzgredno je, sigurno je ipak da jabuka ne pada daleko od stabla i da sova nikada ne rađa jastreba.“

(str.8, 9)

 Pa ako je sa kokošima i pjetlima tako kako Jozef Ignacy piše, kako je tek onda bilo sa ljudima?

 I on taj roman otpočinje riječima kako je nekada bilo dobro, a danas više nije, a tako nekako otpočinje i Gilgameš prije 7 tisuća godina:

 „Promotrimo li kako današnji svijet izgleda blijed, dugočasan, jednoličan i hladan te ako ga usporedimo s onim bujnim, šarenim, slikovitim i vrućim životom prošlih vremena, morali bismo mi starci gotovo uzdisati nad sadašnjim naraštajem, kako je zakržljavio i zahirio.

 

Dobri Bože, što je se sve događalo u ona vremena, o kojima su nam pričali naši djedovi?! Neću baš da kažem, da je onda bilo sve bolje ili da tvrdim da je danas gore, ali neka Bog zna, sve je bilo drugačije, oh! drugačije. Čovjek je živio i osjećao da živi. Dašto je da se je dogodilo da se je i on katkada opekao, da je katkada dobio po glavi, da je i njemu usplamtilo I uzavrelo u pravednoj srdžbi, ali kada je došlo do zagrljaja i poljubaca, tada su pucale kosti u tijelu.

 Muževi i žene, svi smo bili u životu jači i topliji, postili smo uz kruh i vodu, ali smo i pili na  pehare, hrvali smo se na život i smrt, ali smo se i ljubili do smrti. Danas je sve blijedo, bijedno, kašljucavo i boležljivo, ni ne ljubi, ni ne mrzi srdačno, jedva diše i vucara se svijetom kano da nema života.“

(str. 7)

 Da čovjek pukne od smijeha, a na što se svodi ta tematika i problematika ondašnje moderne žene najbolje nam ilustrira jedan mali dio na početku tog romana kada Elizabeta kaže:

 ‘’Mi žene, čuvarice smo kućne kreposti i čistoće kućnoga ognjišta i moramo je čuvati od svake ljage. Zar nije sveta dužnost onoga komu smo prisegli vjernost, spasiti  ga od propasti?’’ Gvardijan je skoro proplakao kad je čuo te riječi, ustao je i živahno povikao: ’’Blagosivljem te u ime Gospodnje“ Takovu nazivljem ženom! To se zove srčanost? To je žena? Što da vam kažem? Bog vas Blagoslovio! Radite što vam nalaže vaša duša.“

(str. 34)

 Vidimo, dakle, da se ova feministička problematika značajno razlikuje od današnje koja se događa 150 godina kasnije otprilike. Danas se ovim pitanjima Kraszewskog više ne bavimo, danas se pitamo, da li žene imaju svoje žensko Pismo, da li su piloti i astronauti, da li su plaćene za isti posao kao i muškarci, koliko ih ima u nacionalnim parlamentima i vladama, kakva im je ženska filozofija i konačno, pitamo se kakva je psihologija one žene koja je iz mržnje bacila muškarca pod gradski metro? To su današnje teme suvremene feminističke literature.

Dakle, nema nikakve sumnje, da je ovo proteklo vrijeme - vrijeme velikog socijalnog i kulturnoga razvoja i možda je istina, da taj razvoj nosi sa sobom obilje novih problema, ali ne mora sve nužno završiti apokaliptičkim vizijama budućnosti u kojima nedostaje ljudskosti i u kojima prevladava nihilizam. Mislim, da se tu ne slažem sa tom dijagnozom Kraszewskoga, ali to je duga priča.