73. IŠAO JEDNOM ČOVJEK

 

        Išao jednom čovjek stazom kroz šumu. Već se hvatao suton. Išao on, išao, kad al zastane kao munjom u zemlju zabit: na stazi se sklupčala zmija.

        Ni misliti se nije usudio, da mu misao ne razdraži otrovnicu. Samo je stajao skamenjen, s jedinom željom da se i pretvori u kamen.

        Ne zna se koliko je dugo tako stajao. Koliko je puta omrklo i svanulo. Koliko je puta žeglo i mrznulo. Staza bijaše pomalo zarasla u travu i grm, i rijetko je tko njom prolazio. No jednoga dana, iz suprotnoga je smjera naišao drugi čovjek, drvosječa. Bilo je jutro, ne zna se kojega dana i godine. Klupko je još uvijek mirovalo na stazi.

        Dolaznik gurnu nogom sklupčano uže.

        “Netko će pomisliti da je zmija,” promrsi. “Ustranu s tim.”       

        Skamenjeni se čovjek uzalud pokušavao pomaknuti.

        “Zbilja, da je suton, zakleo bih se da je zmija,” nadoveže drvosječa, obraćajući se čovjeku, koji mu je stajao nasuprot, nijem.

        Drvosječa onda slegnu ramenima, i bodro krenu naprijed, nakan gurnuti u stranu čovjeka, koji ne odvraća na upućenu mu riječ.

        Udari glavom o kameni kip.

        Od udarca pade mrtav.

 

                

        I još kažu da nema ukletih mjesta...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.