31. IMA JEDNA VATRA

 

        Ima jedna vatra, koja bi, da nije vatra, ronila suze zbog svakoga neogrijanoga stvora. Srce joj je htjelo prepući radi onih tamo beskućnika, koji mrznu na pločnicima surovih gradova; ili zbog onih, koji liježu u hladnim sobama u hladne postelje.

        Zapravo, vatra je plakala svojim vatrenim suzama: iskrama i plamičcima, koji su progorijevali samoću i hladnoću.  Što je više plakala, to je u svijetu bilo manje studeni i mraka. Grijala je srne u planini, lovce u divljini, putnike u snježnoj vijavici. Grijala je isposničke pećine, trapljeničke samotinje. Zahvaljujući njoj, jedan se bjegunac, zalutao u ledenoj pustinji Sibira, nije smrznuo. Vatra mu je cijele noći pričala priče s juga; u zoru se vidjelo da se led oko bjegunca otopio.

        Jedan promrzli vuk tumarao je rubom sela. U snijegu su ostajali njegovi iznemogli tragovi. Kad više nije mogao dalje, legao je u snijeg i čekao bijelu smrt. Onda je ugledao male vatrice, koje su mu pucketale oko glave.

        “To je, dakle, to,” mislio je vuk. “Pa i nije strašno.”

        “Ne, to nije to,” čuo je njihov šum. I onda je osjetio crveno ubrzanje u srcu. Preživio je noć, studen, i zimu. I zauvijek je shvatio da je toplina Ono Nešto Divno.

       

        Ima jedna neobičnost u vezi s ovom vatrom.

        Ako ne gori, spaljuje sve oko sebe.

        A ako gori, taži i blaži rane i opekline, pa i one duboke, daleke, i davne, od kojih se jedva slute ožiljci.

        Ima jedna takva vatra, i treba žaliti onoga, tko njom ne plamti.

       

 

        Suze jednih zbog nevolje drugih temelj su budućega smiješka. 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.