Mi danas u Hrvatskoj živimo u jednom jako nesigurnom i rastrojenom vremenu. Veliku opasnost predstavlja kod nas velika invazija engleskog jezika povezana sa našim članstvom u NATO savezu pa onda karakter digitalne tehnologije koja već sama po sebi nameće engleski jezik kao sredstvo komunikacije, znanstvena suradnja sa zapadnim sveučilištima i institucijama, naša suradnja sa zapadnim stručnim časopisima i portalima koji su svi uglavnom na engleskome jeziku, informacije o zemlji i političkim prilikama u inozemstvu koje su sve uglavnom na engleskom jeziku tako, da dolazi u opasnost opstanak našeg hrvatskog jezika i totalni gubitak našeg slavenskog identiteta.

Jedan način da se sačuva taj identitet je svakako i pismo na kojem su Hrvati jako puno radili proteklih stoljeća, ali danas postoji opasnost, da bude progutan tuđom latinicom. Jedan način na koji je moguće boriti se protiv ove tendencije je pokušaj obnavljanja hrvatske azbukovice kao mogućeg nacionalnog pisma pored već standardne hrvatske latinice.

Neke osnovne ideje o tome što je to hrvatska azbukovica moguće je predstaviti slijedećim navodima:

„Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:

•  humsko-dukljanski prostor
• područje
• Dubrovnikapodručje srednje Dalmacije

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, begovica i, sve češće, zapadna ćirilica.

Bosančica

• U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: "Šireći se od 10.vijeka s istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stilska slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice. 

• Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
• Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do nedavnog agresorskog rata u Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa. 

• Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10.vijek) zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine.“