PAR RIJEČI O KNJIZI RASTKA STANIŠIĆA “HRONIKA GNEVA”

Zlatan Gavrilović Kovač

To je jedna priča o ljudima imaginarnog mjesta Dol I narodu koji obitava u Baltskom kraljevstvu ali je ovdje fantazija autora svagda u svezi sa aktualnim prilikama suvremenoga srpskoga društva. Istina postoji mjesto Dol u općini Babušnica u Pirotskom okrugu na Jugu Srbije sa svega 12 stanovnika iz popisa stanovništva 2022 godine. Pa onda postoji selo Dol koje zvanično ne postoji u blizini Bele Palanke sa svega 4 stanovnika. Pa moglo bi se reći da I u Hrvatskoj postoji selo istoga imena Dol na otoku Braču, pa postoji Dol na otoku Hvaru. Znači nije nepoznato ime. I doista ovdje je riječ o jednoj hronici gneva ili o hronici naroda za kojega autora napominje : “Ovaj narod je toliko dugo bio žrtva da malo što drugo ume I želi da bude “ ( 99)

Moram priznati da je meni bilo malo teže čitati ovaj roman zbog jednoga velikoga neobičnoga simbolizma, mnoštva metafora koji se skladno isprepliću sa fantazijom autora koji ima u vidu kurentne srpske prilike. To se vidi na samome početku romana u imenima likova kao što su Hron, Vidar, Bezdna , Svir …. ili u imenu glavnoga grada Volgsom pa I u samom imenu kraljevstva koji ima u vidu Kraljevinu Srbiju koja je svakako svojevremeno predstavljala europski faktor kao što je I ovo Baltsko kraljevstvo u romanu nekakav faktor . Postoji isto I Beskrajna stena što je zapravo vulkan u blizini toga mjesta ali ja ne znam da tako nešto postoji u Srbiji I uopće na Balkanu. Jedino ukoliko zapadne sile nisu nekim svojim seizmičkim oružjem napravile taj novi vulkan u novije vrijeme. Ne bih se ničemu čudio. Ja sam ovu knjigu čitao više kao filozofsko ili kulturološko djelo a manje sam pažnje polagao estetičkoj problematici, znači manje sam se pitao što je u tom romanu lijepo a što ružno. Ima I jednoga I drugoga. I tu je autor krenuo od jedne konstatacije da je “vazda u iščekivanju narednih tragedija narod izmestio bedeme van trošne domovine što im beše oteta I knjiga koje im behu spaljene I stao da je zida u usmenoj reči. Porušeni su zamci , zatrti narodi , iščezli I juradivi o ođavoljeni ali reč traje I ona iz svetih spisa I ona što je pronose pesnici I basmari. Jedino što opstaje je ono neopipljivo, što se u šapat može skriti” (34) Lijepo je to Rastko rekao! Istina, I prema autoru ovoga romana riječi imaju veliku silu koja se opire I smrti pa on zapisuje “ prilike da se slovima srode pokojni I nerođeni I time ubije smrt. Pa ti sada piši…” (73) Ali u ovome našemu razumijevanju treba biti dovoljno oprezan da riječima I jeziku ne pripišemo previše Istine pa da onda tvrdimo da literatura ne poznaje zbilju izvan one jezičke. Jer je literatura nešto više I ne može se reducitati na problematiku jezika jer bi inače okončala u logici nego kao I kod Hegela iz njegove Estetike treba držati da je literatura carstvo duha ili konkretnije I realnije da literatura sabire I reproducira totalitet povijesnoga I socijalnoga života. To treba razumjeti.

Mi smo dugo na prostoru Balkana živjeli u sjeni Radomira Konstantinovića I njegove Filosofije palanke. Krleža je na primjer jako cijenio ovo Konstantinovićevo nastojanje I mnogi su se povodili za njim kao što mnogi I danas smatraju to djelo kamenome međašem suvremene srpske kulture. Tu je srpsku kulturu Rastko Stanišić nazvao Zamkom kulture, Zamkom prosvjete I obrazovanja . Taj je zamak porušen a sada treba napraviti novi I ja se tu slažem sa autorom . Ali je važnije postaviti fundamente jer je Konstantinović dao zapravo jednu grotesknu sliku te srpske kulture. A tu je riječ o preuveličavanju, hiperbolizmu, prekomjernosti, pretjeranosti negativnih tendencija u srpskoj kulturi pa onda nije čudno da se na Facebooku na primjer kao I na drugim društvenim mrežama javljaju stranci koji nas uvjeravaju da smo primitivni I zaostali. Ova groteska Konstantinovića da

„Ovaj duh je okrenut protiv povijesti, svemu tuđinskom i duh je protivljenja povijesti. Ono što je nužno za Europu nije nužno za ovaj duh, europska sudbina koja je sudbina racionalizma i tehnicizma ne mora biti srpska ili općebalkanska sudbina. Iracionalizam je oruđe protiv europsko odnosno protu-svjetsko. On je funkcija kritike Europe kao svijeta racionalizma, duh koji osporava taj racionalizam i tehnicizam i povijest koja se oplodila u samom humanizmu. Duh naroda u svom pozivanju na stvaranje moderne srpske kulture na osnovama patrijalhalne civilizacije ovdje se ističe protiv same povijesti. Bačlamsla kultura je primitivno tradicionalistička što znači, da nije racionalistička i tehnicistička i da samim tim njena budućnost ni u kojem slučaju ne mora biti europska. Racionalizam na Balkanu nisu bili i nikada neće ni biti. Iracionalizam i instuicionizam nalaze svoju zajedničku točku u protiu-europejstvu pozivanjem na „svečovečanski duh buduće srpske kulture“. Stoga je duh naroda izraz agonije pa ne može biti drugo nego strah od pojave duha kao svjetskog duha, strah duha od duha.“

(„Filozofija palanke“, str. 348-366)

zapravo aludira na osjećaje nezadovoljstva koje rađa nemogućnost I nevjerojatnost ove slike. Nevjerojatno je I nezamislivo nakon Velimirovića u srpskom religioznom mišljenju smatrati ovu kulturu izrazom agonije, da ne može biti drugo nego strah od pojave duha kao svjetskoga duha. Ova nemogućnost, nezamislivost proizvodi nama današnjima snažno osjećanje nezadovoljstva . Preuveličavanje negativnoga, nepotrebnoga do granica nemogućega I čudovišnoga – to je već prema Šnegensu osnovna odlika groteske. Zato je groteska uvijek satira. Gdje nema satiričke usmjerenosti nema ni groteske. Iz ovoga određenja groteske Šnegens izvodi I sve osobenosti rableovih slika I njegova stila pisanja: prekomjernost I pretjerivanje, težnja da se u svemu prekorači granica, beskrajno duga nabrajanja , gomilanje sinonima I slično. A upravo je takva Filosofija palanke Radomira Konstantinovića

Meni se i danas čini, da je ovdje riječ o jednom zagovaranju racionalizma kao europske činjenice, iako je problem što zapravo ta Europa znači i danas pa se tako slažem sa Krležom koji je pisao svojevremeno, da je šest stoljeća kapitalističkog razvoja Europe dugi povijesni period jedne civilizacije kojoj su faktori sile i dividenda bili i ostali jedini istinski principi. U ovom stavu se slažu i Krleža i Velimirović, samo što je malo drugačije izraženo pa je tako Velimirović zapisao da je svjetski rat prouzročen bogoodstupništvom, ohološću i bezakonjima kršćanskih naroda u Europi o to je otprilike slična teza. Drugim riječima da je taj Zapad koji ima sudbinu tehnicizma I racionalizma u nesuglasju sa fundamentalnim religijskim načelima . Ja toj racionalističkoj paradigmi koju zagovara Konstantinović suprotstavljam onu Pascala koji stoji na tom polazištu, da se apstrakcijama racionalističkih sistema suprotstave konkretne forme života. Znači, ja ostajem ovdje na zapadnome mišljenju, nisam krenuo dalje od toga prema npr. Dostojevskom. Za Pascala je pitanje smisla i spasa čovjekovog života od centralnog značenja. Izbavljenje nije ni u prirodnoj znanosti niti je njegova sudbina određena objektivom moći normi, već je ta sudbina određena u duši samog čovjeka. Pascalov pesimizam i obrat prema vjeri rezultat je jednog misaonog uvida, da nema nikakvog prirodnog morala, nikakvog racionalnog uvida u svjetsko-povijesno zbivanje, nikakvog ubjedljivog dokaza Boga, ali postoji potreba za tim, grozničavo traganje za tim smislom.

Činjenica smrti čini tu dilemu neizbježnom. I ja se sada sjećam rečenice Rastka Stanišića iz ovoga romana Hronika gneva gdje on kaže: “Nema u tvojoj smrti ničega milostivoga kao što nije bilo ni u tvome životu. “ (92) Dakle, ovdje je izražen jedan stav kako se u svim tim pitanjima mora apelirati na izvan intelektualne pogonske snage. Zato je Pascalov Bog, Bog izbavljenja duše, Bog kojeg osjećamo srcem, a ne u razumu i zato je on Bog kršćanske milosti. Ukidanje proturječnosti čovjekovog života u Kristovoj milosti pravi je smisao religije. Dakle, „srce“ ovdje nije ništa drugo, već nositelj želje za smislom našeg života. Zato znanost ne dopire do odgovora na koje postavlja priroda pa zato Rastko zapisuje “Ipak priroda ide svojim tokom. Njeni stihovi se ne goropade niti umiruju, kazao mu je davno Hron. Tumačenje njenog spokoja I besa buncanje je onoga koji je ne shvata” (71) Postoji nešto neshvatljivo I nerazumljivo što kao iracionalni ostatak fundamentalno određuje naš život. Zato “svetina” ima nakanu da mnoga zbivanja tumači jedino kao milost ili kaznu nerecivih sila” ( 34) Ali svi smo mi ta “svetina”

Odatle naša vjera : “Moja vera je bila uslovljena mojim vidom “ (111) A moja vjera je uslovljena onim uzvišenim I neizrecivim.