VOLONTERKE
GOSPOĐE KOJE HRANE ULIČNE MAČKE 'Prijete nam, zovu nas vješticama i ludim babama, susjeda je na mene nasrnula srpom. No, ljubav prema macama je jača'
Jadranka Kurbašić
AUTOR: Andreja Bratić
Sandra Šimunović / CROPIX
OBJAVLJENO: 01.04.2017. u 09:27
Hraniteljice mačaka. U Zagrebu ih je, kažu, više od dvije stotine. Većinom su umirovljenice, ali ima nade, kažu, da ih mlađe generacije naslijede. Mace ih već poznaju, a one troše svoju mirovinu i ušteđevinu kako bi ih nahranile i zbrinule.
“Lude babe”
O kolikim se iznosima radi, ne smiju reći. Znaju da ukućanima ne bi bilo drago. Kao što ni susjedima ne bi bilo drago da znaju koliko mačaka neke od njih drže u stanovima. Ta se brojka kreće od dvije do dvadeset i dvije. Troškovi se mjesečno penju do šest ili sedam tisuća kuna. Jedna je hraniteljica tako prodala vikendicu na moru da bi brinula o mačkama. I taj se iznos gotovo “istopio”.
Ali tko će ako neće one, pitaju se.
Znaju da ih mnogi ljudi zovu “ludim babama”, “vješticama”, “čudnim” i “nenormalnim” ženama. No, njima to ne smeta. Nažalost, ponekad ne stane samo na takvim “komplimentima”. Ljudi su im znali prijetiti, trovati mačke, zvati policiju, tužiti ih komunalcima, mjesnim odborima... Ipak, i zakon, a i gradska uprava na njihovoj su strani. Pa im je gradonačelnik Milan Bandić obećao izgraditi javna hranilišta. Prijetili su im srpom, ostavljali do pola sažvakanog miša na kućnom pragu, bilo je i fizičkih obračuna... Međutim, ljubav prema macama je jača.
- Znam da neki misle da sam luda. Možda malo i jesam jer i na minus deset sjedim vani na klupi i hranim mace i mazim se s njima. No, njima sam najpotrebnija. Kći je već odrasla... Teško mi je reći kad sam ih toliko zavoljela. Životinje voliš ili ne voliš - prisjeća se 57-godišnja Alla Čorak.
Ranko Šuvar / CROPIX Alla Čorak
No, i to zahtijeva određenu disciplinu. Alla nam govori kako su ljudi znali bacati na livadu ostatke hrane, ono što bi im ostalo od ručka: grah salatu, bolonjez... Kao za mace. A one to ne mogu jesti.
- Nažalost, ne mogu živjeti sa sto mačaka u stanu. Morala sam se negdje zaustaviti. Ali kad biram između novih cipela za sebe i veterinara za mace, biram veterinara. Moji zbog toga znaju šiziti na mene - smije se Alla, koja je ljubav prema mačkama prenijela i na kćer Annu.
Naglašava i da onaj tko ne misli mace redovito hraniti ne treba se toga ni prihvaćati.
- Morate im uvijek u isto vrijeme donijeti hranu - pojašnjava Alla. mačke vole rutinu Tako ona nakon cijelog dana, oko 21 sat navečer sjedne na klupicu sa svojom trpezom za mace, njih četiri, i nahrani ih, malo pomazi i ide kući. - Ne možeš svima pomoći, ne možeš sve kastrirati ni sterilizirati. Nije stvar samo u hrani. Briga o uličnim macama uključuje mnogo više. Trebaju im i vitamini, lijekovi, za kućne mace još neki dodaci prehrani. Za njih je i hrana malo drugačija, nešto skuplja, kvalitetnija, suha - govori nam Alla.
Iskreno dodaje kako ona to radi jer drugačije ne zna.
Ako i ne žele jesti, moraju joj doći na prozivku jer ona u suprotnom ne može cijelu noć spavati. Brine.
Preko udruge Prava šapa ona je i teta čuvalica pa su u njezinu stanu ponekad i mace koje su samo u prolazu. Dok ih ne udome. Znala ih je dnevno hraniti po dvanaest.
Međutim, bilo je i neugodnih situacija. Bilo je i natpisa: zvat ćemo vam policiju, pa sam pitala policiju smijem li to raditi. Rekli su mi da smijem. No, uvijek počistim za sobom i pokupim ostatke hrane. Ljudi znaju svašta bacati pa ja pokupim i to da ne bi mislili da radim nered - tumači naša sugovornica. Zbog maca nemaju problema s glodavcima, naglašava.
Jadranka Kurbašić (58) nam je, pak, ispričala, kako ranije nije bila veliki obožavatelj mačaka. Međutim, u teškim životnim fazama jedna joj je bila pravi prijatelj.
Pravi prijatelji
- Ona je bila moj antidepresiv kad mi je bilo najteže. Noćne smjene pred mirovinu izdržala sam zahvaljujući njoj - prisjeća se Jadranka.
- Maca osjeća ljubav. One su znale trčati za mnom. No, kad sam svoju udomila, muž se prepao. Inače se boji životinja, a sad je i on voli. Tko se boji životinja, boji se i ljudi. I tko voli životinje, voli i ljude, zaista vjerujem u to - govori nam.
Njezine mace, dvije, spavaju u podrumu i kad ih ona zove, što je obično oko podne, one izađu u park, maze se i jedu.
- Ponekad im dam i malo mlijeka, ali debljaju se od mlijeka - govori uz smijeh.
Kad nema Jadranke, nema ni maca. I ona je imala rasprava sa susjedima, ali se to malo primirilo pa sad i njoj neki susjedi pomažu. Nadi Antičević, pak, jedna je susjeda prijetila srpom. Da će je ubiti. Bilo je to ozbiljno, tvrdi umirovljenica. Zvala je policiju. Ima 72 godine i jednu macu u stanu. Hrani još četiri.
Srđan Vrančić / CROPIX Nada Antičević
Pomažu i susjedi
- Sad im i drugi ljudi donose hranu, pomaze se s njima. Kupujem im kvalitetniju hranu i treba mi 5 ili 6 kilograma mjesečno. Znala sam gotovo cijelu mirovinu potrošiti na njih - sramežljivo priča gospođa Nada. Kad je nedavno morala u bolnicu na operaciju kuka, sve je organizirala da ljubimci ne ostanu gladni. Ona ih hrani tri puta dnevno. Da nije takvih dobrih ljudi i volontera koji pomažu, bilo bi vrlo teško prehranjivati mačke, udomiti ih i brinuti o njima, kažu u udruzi Prava šapa.
A tko god voli životinje, složne su hraniteljice, ne može ostati imun na gladno biće na cesti.
bglavac
edin.kecanovic
