GLAD U UKRAJINI

Zlatan Gavrilović Kovač

Budući  da se meni osporilo pravo  uopće nešto izreći o ukrajinskom slučaju jer su mi tobože te prilike nepoznate ja sam odlučio kazati par riječi o tome kako  ja doživljavam glad u Ukrajini tridesetih  godina što je danas poznato kao ukrajinski Holodomor. Međutim tih  godina nije samo Ukrajina stradala, stradao je i prostor Sjevernoga Kavkaza, predjeli Volge i Kazahstana kao i južnoga Urala i Zapadnoga Sibira. Računa se da je izgubljeno negdje oko 6 do 8 miliona ljudi od toga 3 do 5 miliona ljudi samo u Ukrajini. Postoje naravno i druge  cifre zavisno od autora i na Istoku i na Zapadu  i njihovih političkih preokupacija. To je danas jedna velika diskusija u kojoj sudjeluje na desetke istraživača povijesti i ekonomije i ja ne mislim sada nešto tome dodavati. Htio bih samo izraziti svoje žaljenje da se danas među Ukrajincima Holodomor   iz 30 tih godina uzima kao jako bitan moment nacionalnoga identiteta jer se u tim potragama za identitetom on traži  u jeziku, u kulturi i duhovnim produktima naroda, književnosti i filozofiji, u znanstvenim doprinosima dotičnoga naroda i narodnim genijima koji su gurali kotač povijesti naprijed. U crkvi i razvoju crkve  kroz povijest, u narodnim herojima i crkvenim liderima koji su značili prekretnicu u razvoju ukrajinskoga društva.  U tom traženju identiteta nije samo historija ono što je bitno i to ona historija koja  gradi mržnju prema ruskom narodu i koja razvija tendencije jedne rusofobije u  suvremenom vremenu koja je vidljiva na svakom koraku ove planete. Meni se to čini da je jedan veliki problem. A gledamo na televiziji koji je to prihvaćeni identitet suvremene ukrajinske mlade generacije koja je u tim svojim potragama prihvatila staru nacističku i neonacističku prošlost kao potporanj svoga novoga ukrajinskoga identiteta i suvremene ukrajinske kulture.

 

Dakle to je jedan događaj iz sovjetske povijesti o kojem je na primjer uvjerljivo pisao Dminitrije Volkogonov kada je naveo da je tu bilo riječi o Staljinovoj politici ‘’eliminacije kulaka kao klase’’ gdje su bogatiji seljaci držani klasnim neprijateljim i ciljem nove sovjetske vlasti. To je kulminiralo u sovjetskoj kampanji političke represije, hapšenja i deportacije a onda i egzekucije velikog broja  boljestojećih seljaka i njihovih obitelji u godinama od  1929-32. Te su godina bile prelomne i na Zapadu s obzirom na Veliku depresiju koja je vladala od 1929 - 32 pa sve do 1939 godine u Americi i zapadnim zemljama gdje je prihod sa zemlje smanjen za 60%   uz  proces hiperprodukcije  proizvoda a smanjene potražnje stanovništva, ogromne inflacije, sloma bankarskoga sustava...I ta Velika depresija je koincidirala sa procesom  kolektivizacije Sovjetskoga saveza u poljoprivredi i prvim petogodišnjim planom koji je forsirao nabavku žita kombiniranu sa rapidnom industrijalizacijom ruskoga sela, a smanjene poljoprivredne radne snage. Ovome treba pridodati i poteškoće na ruskom selu izazvane sa nekoliko teških suša.

 

Mnogi ovu glad u Ukrajini smatraju genocidom staljinove socijalističke vlasti koja je tobože posebno bila usmjerena prema Ukrajincima kao narodu što se može najbolje vidjeti u hrvatskim javnim glasilima i hrvatskoj historiografiji koja u ukrajinskom slučaju vidi svoj vlastiti položaj prema Srbima odnosno Rusima jer je to jedno te isto. Ali nije! Dok drugi autori  odbijaju svaku etničku motivaciju pa  su usmjereni prema pitanjima klasne dinamike između bogatih zemljoposjednika koji  imaju jak politički interes za privatno vlasništvo i vladajuće Sovjetske komunističke partije koja je smatrala privatno vlasništvo ‘’krađom’’ - što je točno.  A ima i onih autora koji težište stavljaju na prirodne katastrofe toga vremena u Rusiji, pa onda podbačajima proizvodnje  žita i kukuruza bez ikakve  državne  subvencije pa onda nekompetencijom sovjetskoga rukovodstva koje je  bilo opsjednuto  inozemnim zavjerama protiv socijalizma. Sve su ovo pokazatelji da su efekti kolektivizacije i nagle industrijalizacije bili daleko gori nego što su pretpostavljali ruski lideri .

 

Neki opeta smatraju da je ta rapidna industrijalizacija ruskoga sela bila osnovni razlog ove velike gladi u Ukrajini. Prvi petogodišnji plan je pozivao na  industrijalizaciju sovjetske ekonomije pa su velike investicije napravljene u teškoj industriji koja je istovremeno značila smanjenje dobara dok je naglo narastala urbana radna snaga. Kolektivizacija se smatrala istovremeno onom koja  unapreduje poljoprivrednu proizvodnju  i vjerovalo se da će ona rezultirati viškovima pšenice i žita koje će biti dovoljne  kao rezerve kako bi se prehranilo naraslo urbano stanovništvo. I tim je  viškom vrijednosti trebalo platiti za industrijalizaciju ruskoga sela. Međutim su stradavali bogatiji seljaci  ili kulaci  pa se smatra danas i u ruskim izvorima da je stradalo negdje nešto manje od dva miliona ljudi ili jedan milion seljačkih gazdinstava. To se u sovjetskom socijalizmu smatralo dekulakizacijom ruskoga sela. A preostali seljaci koji su bili obuhvaćeni kolektivizacijom preživljavali su sa enormnim padom  poljoprivredne produktivnosti. I to je osnovni razlog za pojavu gladi u Ukrajini i općenito u Sovjetskom Savezu.

 

Međutim je taj proces značio i socijalizaciju stočnoga fonda koji je  sada predat ruskoj vlasti. Seljaci su trebali predati svoju stoku  novoj sovjetskoj vlasti, ali su mnogi izabrali radije  da unište svoj stočni fond nego da ga predaju kolektivnim farmama. U prva dva mjeseca 1930 godine seljaci su ubili na milione krava, konja, svinja, ovci i koza a njihovo meso je bilo sakriveno ili zamjenjeno u trampi sa drugim seljacima. Tako je na 17 kongresu  Partije  1934 godine podnesen izvještaj o skoro 30 miliona ubijene stoke i preko 60 miliona ovaca koje su bile nepovratno izgubljene. Taj je proces onda pokušao zaustaviti Sovjet narodnih komesara izdajući dekret o  krivičnom gonjenju  onih koji ‘’podlo ubijaju stočni fond’’. Pa jest- komedija je sa ljudskom prirodom, jer je na Zapadu istovremeno proces hiperprodukcije proizvoda značio da su kapitalisti radije uništavali svoje poljoprivredne proizvode nego da ih prodaju  po jako niskim cijenama. Eto vidimo što  je to čovjek kao ‘’ansambl društvenih odnosa’’ koji je u kapitalističkoj stvarnosti, a ona je takoder bila i kod Rusa , prisiljen uništavati hranu radije nego da se gladni ljudi prehrane.

 

Pored toga da je  sovjetska vlast i dalje nastavila izvoziti žito radije nego da njime hrani vlastiti narod i to po nižoj cijeni nego prethodnih godina.

 

 

Stalin's first Five year Plan (1929-1933) was a colossal failure. Soviet population declined after 1933, and would see modest growth until 1936.The figures suggest a gap of about 15 million people between anticipated population and those that survived the five-year plan. Systemic inefficiencies plagued Soviet agriculture, such as obsolete technology, waste of fuel resources, and depreciating capital stock.These inefficiencies clogged the Soviet agricultural machine and reduced output. Additionally, climate greatly affected Soviet agricultural output. Many regions throughout the USSR had little rainfall, short growing seasons, low temperatures, and general extremes unsuitable for optimal agricultural production.This was detrimental to agricultural output and prevented cost minimization. When harvests fell short of production quotas due to a sudden frost or long drought, Soviet output could not make up the difference. Consequently, when agriculture was not producing as promised, some peasants refused to work over fear of starvation. However, since Soviet farms were collectivized, no individual grievances could be tolerated for the societal system to succeed. As a result, peasants unwilling to join kolkhozy were forced off of their land, which was then redistributed to other peasants.

 

I općenito uzevši to je bila jedna očajna situacija o kojoj je Volkogonov napisao u svojoj  studiji o Staljinu:’’ Brojka od 10 miliona postradalih  lako je ušla u opću cirkulaciju mada su moje procjene nešto manje . Ali bez obzira, ne postoji način da se ospori ova užasna skala ljudske tragedije . To je bio prvi masovni teror  kojega je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji. Godine kolektivizacije  bile su krucijalno vrijeme preokreta za oboje i za seljaštvo i za zemlju u cjelini. Mogućnost dobrovoljne kooperacije  i razvoja koje je markirala linija Nove ekonomske politike bila je propuštena. Ekstremna  prisila      postala je determinirajući faktor  u oblikovanju sustava.’’ ( 167)

 

Pa ja naravno ne mislim braniti Staljina  niti njegovu politiku ali mislim da postoje brojni  ekonomski razlozi za pojavu gladi u Ukrajini a da je Staljinov teror samo jedan moment opće slike totalnoga stradanja ukrajinskoga i  ruskoga naroda. Kakve reperkusije su danas vidljive iza ovih događaja od  prije skoro jednoga stoljeća možda najbolje svjedoče snimke rata u Ukrajini sa totalno porušenim gradovima uz milionske ukrajinske izbjeglice koje su utočište pronašle u zemljama Poljske, Rumunije, Slovačke, Mađarske...Ja samo mislim da se Staljina i njegovu politiku prema ukrajinskom selu ne može smatrati razlogom i uzrokom najnovijega slavenskoga  krvoprolića. Jer na koncu konca stradaju nevini ljudi koji su do jučer dijelili istu sudbinu , istu povijest, sličan jezik, slično pismo, sličnu kulturu, jednu i istu religiju i jednu istu slavensku melankoliju.