Bela Hamvas

FILOZOFIJA VINA

 

Na koncu ipak ostaju samo dvojica,

Bog i vino.

 

Odlučio sam napisati molitvenik za ateiste. U našem vremenu siromaštva, osjetio sam sažaljenje prema tim patnicima i ovime im želim pomoći.

S težinom zadatka sam raščistio. Znam da ovu riječ, Bog, ne bih smio ni izustiti. O njemu bi se trebalo govoriti nekim drugim imenima, kao što je na primjer poljubac, ili zanos, ili kuhana šunka. Ja sam pak za glavnu riječ odabrao vino. Otud je nastao naslov knjizi "Filozofija vina", kao i njeno geslo: "Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino".

Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo. Opće je poznato kako su ateisti oholi ljudi, dostojni sažaljenja. Dovoljno im je da primijete ime Bog pa da knjigu smjesta tresnu o pod. Taknemo li ih u tu fiks-ideju, spopast će ih bjesnilo.

Mislim, ako budem govorio o jelu, piću, duhanu ili ljubavi, budem li se, dakle, koristio skrivenim imenima, moglo bi im se doskočiti. Jer oni su ne samo uobraženi, nego i jednako toliko glupi. Ovaj oblik molitve, na primjer, oni uopće ne poznaju. Misle da se samo u crkvi može moliti, mrmljajući popovske riječi.

Ateisti su naši siromasi duhom. To su djeca našeg vremena kojoj je pomoć najpotrebnija. Siromasi duhom, s tom razlikom da gotovo i nemaju nade u Kraljevstvo nebesko. Mnogi su se u prošlosti na njih srdili i protiv njih se borili. Takav način ja u cijelosti osuđujem. Da se borimo? Zdrav čovjek da se bori s hromima i slijepima?

Upravo stoga što su bogalji treba im prilaziti s blagonaklonošću. Ne samo da ih se ne smije nagovarati, oni čak ne smiju ni primijetiti što im se događa. Budući da su zaostali u razvoju, trebalo bi ih čak smatrati djecom slaba razuma, bez obzira što oni mnogo drže do njega, misleći da je ateizam savršeno znanje. Zašto se u prošlosti s njima vodila tolika borba? U prvom redu, čini mi se, zbog toga što bi ateizam - kao nepotpun smisao i izobličena ćud - ostao izvan cjelokupne linije života, ako ne bi negdje pribavio nadoknadu. A u čemu je ta nadoknada? U pretjeranoj aktivnosti. Njome ateizam nužno vodi nasilju, i zbog toga što vodi nasilju, ateisti su morali osvojiti svjetovnu vlast. I osvojili su je. Oni koji su se borili protiv njih zapravo su im zavidjeli. Po mom je sudu to bilo pogrešno. Jer kada su ateisti vidjeli kako im se zavidi, uobrazili su se. Promijenio sam taktiku. Nije bilo naročito teško. Trebalo je samo obnoviti istinu. A istina je da im se nema na čemu zavidjeti. Na čemu zavidjeti bogaljima, ako i jesu toliko moćni? Na čemu zavidjeti kljastima, gluhima, priglupima i suludima? Zavidjeti im značilo bi dati im za pravo: značilo bi željeti ono što im je u posjedu.

Tako sam, dakle, promijenio taktiku. Umjesto da se s njima borim i da ih pokušavam obratiti, ja ih naprosto sažaljevam. I to nije samo trik. Ne želim im ništa oduzeti. Baš naprotiv, želim im nešto pružiti, nedostatak čega ih čini tako slabim, siromašnim i - zašto ne reći - smiješnim.

A za činjenicu da se s njima mnogo raspravljalo postoji i drugi razlog. Mnogi su, naime, pomislili da ateisti nisu vjernici. O tome, jasna stvar, ne može biti ni govora. Čovjek bez vjere ne postoji. Ateisti nisu bez vjere, oni samo - u skladu sa svojim žalosno manjkavim smislom i izobličenim ustrojem - vjeruju u komičnu vjeru. I ne samo što vjeruju, ateisti su svi odreda bogomoljci. Kažem svi, jer još nisam sreo ni jednog ateista koji ne bi bio zatucaniji čak i od one smrdljive starice koja ispred crkve prodaje svoje jeftine knjižice o čudotvornoj mokraći svetog Hormonya. Svetac ateističke vjere nije, naravno, sveti Hormony, već je to Einstein, a čudotvornu moć nema mokraća već ultraseptil.

‘ Ime ateističkog bogomoljstva jest materijalizam. To vjerovanje obuhvaća tri dogme: duše nema - čovjek je životinja - smrt je propast. Sve se te tri dogme stapaju u jednu, a ta je: ateisti se užasno boje Boga. Boehme za njih kaže da žive u Božjoj srdžbi. Ništa drugo ne poznaju do gnjevnog Boga: zbog toga se skrivaju i lažu. Misle, ako kažu: nema Boga, neće se više bojati. Ali umjesto toga još se više boje.

Ateist je, dakako, uobražen čovjek, on ni ne želi biti nešto drugo; ne teži pokornosti i ljubavi, drugim riječima - tako je nemoćan da im ne može težiti. Radije ustrajava u svom strahu koji poriče, drhti i skriva se i laže, i postaje sve oholiji. Iz tog neutješnog košmara, u kojem se skupa kuhaju poricanje, strah, laž, skrivanje, oholost i bogomoljstvo, proizašao je ateizam kao nadomjestak religije.

Iz svega se ovoga sada sasvim jasno vidi da se ateiste ne može silom uvjeravati; i ne samo da je to nemoguće, već je i nedopustivo. Jer su oni zabludjeli, ispunjeni strepnjom i samoobmanjivanjem, s njima se mora vrlo oprezno postupati. Na svu sreću, duša nije poput tijela.

Rodi li se tko kao bogalj, gluhonijem, ili za života bude osakaćen,  judska moć tu ništa ne može izmijeniti. Svijet duše je drukčiji. Svatko se rađa sa cijelom dušom i njezina se cjelovitost nikada ne može izgubiti. Duhovni nedostatak svatko može izliječiti. Tome čak nije potrebno ni čudo.

Molitvenik za ateiste! I to takav u kojem se ne smije ni naslutiti da poučava molitvi.^Velika stvar. Zbog toga, kao što kaže Nietzsche, govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno. Okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice.

Iskoristio bih ovu prigodu da uputim nekoliko riječi pijetistima, toj mračnoj ateističkoj sekti. Pijetizam nije ništa drugo do prerušeni ateizam. Obični je materijalist bijedna duša, ni inteligencija mu nije jača strana, ponekad mu je i srce sasvim tupavo, i stoga, kao što sam već više puta kazao, treba ga smatrati takvim bogaljem koji se silom drži svoje vlastite manjkavosti, a svoju nezgrapnu bit smatra nekim velikim postignućem.

Pijetist je zapravo isto takav bezbožac kao i materijalist, samo što mu je povrh toga i savjest loša pa zato preuzima na sebe izvanjske elemente prave religije.

Pijetist bi od čovjeka zahtijevao da živi na posijama i vodi, od najljepših bi žena tražio da šetaju u loše skrojenim haljinama, smijeh bi zabranio, a sunce prekrio crnim velom. Pijetist je antialkoholičar. Dobro znam da se već sablaznio i nad mojim geslom: kakvo li je to huljenje! Sablaznio se što sam se usudio kazati da se Bog nalazi i u kuhanoj šunki. Neka se samo smiri. Bit će tu još i neobićnijih stvari. Obećavam da ću mu pokloniti posebnu pozornost i da neću propustiti ni jednu jedinu priliku da ga sablaznim još i više. Ateista treba štedjeti jer je glup i neuk i ograničen i prost. Pijetist ne može računati na takvu obzirnost. Neka zna, budnim ću ga krajičkom oka vazda motriti, i što mu lice poprimi svečaniji izraz, to ću se više smijati. I što njegova srdžba bude jača, moje će veselje biti veće, štoviše - neću mu reći ni zašto.