Revolucija u načinu mišljenja koju je Kant proveo u okviru teoretske filozofije počiva na fundamentalnoj zamisli, da je odnosu između spoznaje i njenog predmeta potreban radikalan zaokret. Ako određenje predmeta spoznaje može nastati samo posredstvom logike, onda je jasno kako različitost logičkih ‘’medija’’ odgovara i različit sklop objekata i njihovih veza. U sferi prirode onda vrijedi, da se fizički predmet ne poklapa apsolutno sa kemijskim, kemijski se ne poklapa apsolutno sa biološkim, jer i fizikalna i kemijska i biološka spoznaja u sebi uključuje poseban aspekt logičnog postavljanja pitanja. Svaka znanost označava jedan naročiti način poimanja posredstvom kojega ona upravo konstituira vlastitu stvarnost.
Tako se kod Kanta umjesto od predmeta kreće od zakona spoznaje koji je jedini dostupan. Kod Kanta riječ je o tome, da analizom razuma treba iznaći temeljni oblik suda pod kojim se objekt jedino može postaviti i odrediti. Tek ta analiza otkriva uvjete u kojima biva mogućom svaka spoznaja, ali predmeti koji transcedetalna analitika na taj način stavlja pred istraživača i sam je, naglašava Cassirer, kao korelat sintetičnog jedinstva razuma, čisto logički određen predmet.
Filozofija ima posla sa predmetima, ukoliko oni trebaju biti a priori mogući. Sve što je empirijsko, ukoliko već nije prošlo kroz ‘’medijum matematičkog formiranja pojma’’, ukoliko nije određeno sagledavanjem prostora i vremena kao i pojmovima broja, ekstenzivne ili intenzivne veličine ne ubraja se u oblik spoznaje, nego ostaje u odnosu na nju samo ‘’tvar’’, ostaje samo puka ‘’materija’’.
Jedinstvo oba stable ljudske spoznaje, osjeta i razuma, mora biti utemeljeno ne samo na biti ‘’apsolutnog bivstva’’, nego i u ’’prafunkciji teoretskoga znanja‘’ i mora se objašnjavati tom prafunkcijom. Označavajući tu prafunkciju kao funkciju ‘’sintetičnog jedinstva apercepcije’’ Kant nju uzdiže do najviše točke za koju se mora vezati upotreba razuma, logika i transcedentalna filozofija. Ta najviša točka filozofije jedna je za sve moći duha. „Ja mislim“, to Descartesovo načelo izraz je čiste apercepcije i ono mora pratiti sve predstave. U transcedetalnoj apercepciji nađena je ‘’radikalna moć naše spoznaje’’. Time je iskazano, da ne može biti neke izolirane samo osjetne svijesti tj. svijesti koja bi se držala sasvim izvan ‘’određenja posredstvom svih teoretskih funkcija značenja’’. Transcedentalno jedinstvo apercepcije nikako se ne odnosi i ne ograničava samo na logiku znanstvenoga mišljenja, ono je uvjet za mišljenje kao i za određenje predmeta, ali također je uvjet svakog mogućeg opažanja.
Sa Heinrichom Hertzom izvršen je obrat od ‘’teorije odraza’’ u fizikalnoj spoznaji ka ‘’čistoj teoriji simbola’’. Sada se temeljni pojmovi porirodne znanosti više ne javljaju kao kopije i imitacije neke stvari, već se uvode kao ‘’konstruktivne skice fizikalnog mišljenja’’. U ovom se smislu sada cijeli svijet fizikalnih pojmova može definirati kao ‘’svijet čistih znakova’’. U tome se i sastoji vrijednost Descartesove filozofije i ideje mathesis universalis koja se odnosi na red i mjeru, a Leibniz je taj misaoni proces dovršio kada je postavio zahtjev, da redu o kojem govori mathesis universalis odgovara točno određeni red znakova. Samo posredstvom tih znakova misao stječe istinski sistematski pregled cjeline svojih idealnih predmeta. Svaka misaona operacij mora biti iskaziva jednom analognom operacijom u tim znacima i dokaziva pravilima. Tim postupkom došlo se do moderne mathesis universalis. Koliko god ona iskazivala formaliziranje cjelokupnog matematičkog mišljenja, u njoj nije napušteno ‘’odnošenje na predmet’’, ali sami predmeti nisu konkretne stvari, već su oni čiste relacije. Nikakva neposredna datost nije karakteristika fizikalnog fakticiteta. Samo matematičko pravilo je ono po čemu se fakticitet prirodo-znanstvenog mišljenja razlikuje od svake druge spoznaje činjenica, a to što se naziva činjenicom mora uvijek biti već nekako teoretski orijentirano i tu je vrijednost Descartesa što je njegova filozofija srušila vladavinu supstancijalnih oblika. Leibnizovo kritičko mišljenje bilo je daljnje produbljivanje Descartesovih ideja i njegova je fizika trebala učiniti odlučan korak, da sudovi o stvarnosti trebaju biti fundirani u inteligibilnim istinama.
Taj put moguće je također pratiti u samom historijskom razvoju fizike. Klasična mehanika čiji su različiti stupnjev razvoja signalizirani imenima Arhimeda, Galileja, Newtona i Langrangea bila je utemeljena na idejama prostora i vremena, sile i mase, gdje je sila uvedena kao prethodnik i nezavisni uzrok kretanja. Potpuni sistem činilo se kako je sasvim zadovoljavajući i da zadovoljava sve moguće zahtieve za logičnom strogošću i iz njegovih osnovnih pojmova principi i zakoni kretanja strogo su deducirani u savršenom redu. Ipak je egzaktnija kritika mogla ovdje razlučiti određene poteškoće i nekonzistentnosti koje se nisu mogle odstraniti iz sistema. Te logične diskrepancije ohrabrile su pokušaj, da se provede reforma koja se pokazivala sve nužnijom ne samo s obzirom na detalje, nego i na cijeli system. Istraživači su došli do drugog predstavljanja mehaničkih zbivanja koji su postavili energetiku na mjesto Newtonovog Sistema. Početak je također ovdje učinjen od četiri osnovna nezavisna pojma čiji su međusobni odnosi trebali formirati sadržaj mehanike. Dva od njih, prostor i vrijeme po svome su karakteru mehanički, dok su druga dva, masa i energija bili uvedeni kao fizikalni realiteti koji su prisutni u datim količinama, neuništivi i koji se ne mogu povećati.
Ideja sile nije se pojavila među tim elementima, već je uvedena, ako je uopće kao matematički artefakt i po nešto kao simplifikacija ili podređeni predmet koji nije bio nužan, iako se mogao pokazati pogodnim. Posljednji korak u tom pracu bio je razvoj kojeg je donijela teorija relativnosti i kvantna teorija. Opća teorija relativnosti pokazala je, da čak i hipoteze na kojima se zasniva geometrija nisu fiksirane jednom zauvijek, već su u principu podložne istoj vrsti varijacija kao one koje se mogu primijeniti u aksiomima fizike. Došlo je tako do solidarnosti geometrijskih i fizikalnih principa dajući teoriju koja se ne sastoji od odvojenih elemenata, već integriranu gdje principi međusobno prodiru jedan u drugi i ta totalna teorija može se usporediti s iskustvom i njih poduprijeti ili odbaciti.
Prije je bila nužna samo logična mogućnost neeuklidskih geometrija koje su bile smisleno predstavljene i prema tome, kako se vjerovalo, bez ikakve relevancije za fiziku tako da su nova geometrija i fizika bile sasvim razdvojene. Sada je također ta barijera pala sa konstrukcijom Einsteinove teorije gravitacije koja je objasnila kako sve prijašnje definicije kontinuuma prostor-vrijeme posredstvom strogih mjernih momenata, satova, zraka svjetlosti, puteva inertnih tijela, mogu zadovoljiti zakone euklidske geometrije u uskim granicama i ograničenim područjima, ali je u cjelini potrebno uspostaviti opću teoriju prostora.
Napredak kvantne teorije pokazuje isti karakterističan proces transformacije. Upravo je Niels Bohr jedan od najranijih stvaralaca atomskog modela u svom eseju 1925. godine „Atomtheorie und Mechanik“ izrazio uvjerenje, da se opći problem kvantne teorije ne tiče modifikacije mehaničkih i elektrodinamičkih teorija koje se mogu objasniti na osnovu uobičajenih fizikalnih pojmova, već da uključuje radikalno poricanje ideja prostor-vrijeme kojima se prije opisivalo prirodne fenomene. Atomska fizika ne može se više konstruirati ‘’bez odbacivanja želje za osjetnim predstavljanjem’’.
Kvantna mehanika je time postigla sasvim drugi karakter u epistemološkom smislu od onoga klasične fizike i mehanike. Ona je zahtijevala razvitak novih simboličkih metoda. Heisenberg se oslanjao na novu algebu za koju komutativni zakon multiplikacije nije vrijedio i u kojem je simboluičan karakter te teorije zapanjujuće evidentan u pojavi imaginacije u zakonu komutacije. Tako je kvantna teorija doista zadržala matematičku shemu, ali to nije moguće interpretirati kao jednostavnu vezu objekata u prostoru i vremenu.
Kod Cassirera razmatranja o matematici i filozofiji imaju unaprijed naveden značaj, a time je također rečeno, da objektivnost matematičkog područja, čvrsti fundament veličine i broja ne smije biti ničim uzdrman. To je od posebne važnosti za fizičara koji traži određenost i konačnost i nalazi ih tamo gdje one dodiruju tlo matematičkog područja, a on se ne smije refleksijom potkopavati. Bojazan od takvog potkopavanja objašnjava to što matematička prirodna znanost odbacuje put ‘’dijalektičkog’’ mišljenja kojem je stalo do principa u stalnom legitimiranju i njihovom zasnivanju. Doduše, to nije nešto što ostaje za svagda, tako da suvremena fizika na mjesto jednog krutog prirodnoga Sistema postavlja otvorene i pokretne.
bglavac
irida
edin.kecanovic
