“Und wer dir immer in Auge schaut, er wird es nicht im bochsten Rauch vergessen Dass dir der Dunke Jod zur Seite steht.”

Tragom Gramscija, Al-thusera i Lacana polazi i grupa Projekt Ideologie-Theorie (PIT) nastala oko revije »Das Argument« 1977. godine, okupljena oko W, F. Hauga. Poslije široke diskusije o fašizmu, krajem ’60.-ih i po­četkom ’70.-ih godina, PIT je započeo teorijsku analizu iznova. Pošao je od već više puta uočene činjenice, da fašizam nije zaokružena ideologija u klasičnom smislu, da ne daje dovršenu sliku svijeta, Weltan-schauung, već ostaje zbrka heterogenih elemenata. Zaključak koji su iz toga izvukli bio je suprotan Adornovom, naime, da u fašizmu nije uopće riječ o ideologiji, već samo o vlasti koja se temelji na prijetnji. Zaključili su kako je fašizam ideologija par ex-ellence, ideologija u laboratorijski čistom obliku koja se više uopće ne trudi oko argumentacije, već za svoju najvišu vrijednost proglašava samo još podređenost, dobrovoljnu pokornost kao takvu - Fűhrer befiehl, wirfolgen. Nije se trebalo podređivati zbog više ili manje opravdanih razloga, koristi, trenutno teške situacije itd., već principijelno, uopće, jer je već sama podređenost vrijednost i Fűhrer je Fűhrer samo zato što se u najvećoj mjeri podređuje »višoj dužnosti«. Fűhrer, domovina, dužnost itd. kojima se treba podrediti ostaju potpuno prazni entiteti koji se u različitim situacijama mogu ispuniti sasvim proizvoljnim sadržajem. Ovo elementarno podređivanje u fašizmu nadalje iskazuje se u svojim masovnim ritualima, u cijelom nizu simboličnih elemenata, kojima pokušava majstorski obilježiti sve svakodnevne poslove, običaje, tradiciju itd. 

Moć fašističke ideologije ne ogleda se samo u ritualizaciji života kao praktičnom zarobljavanju individua, gdje otpada racionalno uvjeravanje i potreba za »sistemom ideja« - izvor te ideološke moći nalazi se u performativnom karakteru ideološkog načina govora, a on se sastoji od izjava koje na prvi pogled izgledaju kao objektivne, a u stvarnosti same proizvode svoju referenciju, odnose se na same sebe. Ovaj diskurzivni postupak, performativni čin, proizvodi temeljnu vrlo jednostavnu trajnu strukturu fašističkoa diskursa: Volkgegenvolk - Fűhrer, za koju se može prikačiti empirijsko šarenilo najrazličitijih sadržaja. Konstituiranje naroda kao zatvorene homogene cjeline, podređivanjem vođi, zahtijeva isključivanje židovskog elementa kao »antinaroda«. 

Manevar isključivanja židovstva obavlja istovremeno više funkcija: premješta klasni konflikt u borbu »nas«, protiv tuđinskih i heterogenih Židova, izbacuje konflikt iz zatvorene zajednice, suprotstavlja autarhiju kozmopolitskim elementima. Židov je istodobno i nevjerojatno zgušnjavanje klasne borbe, njeno kondenziranje u jednoj figuri, jer istodobno oličava vlasnika, bogataša, bankara, intelektualca i sa druge strane smrdljivca, prljavštinu, infektivnu bolest, ukratko »niže slojeve« - on je istovremeno predstavnik kapitala par excellence i predstavnik »boljševičke zavjere«, međunarodnog radničkog pokreta; kao takav on u svojim rukama trajno drži sve konce vlasti, posjeduje tajno znanje i polako ovladava nama iza naših leđa - ukratko pravi negativ Fűhrer, a njegova druga slika i sjenka koju Fűhrer mora sve vrijeme proganjati i uništavati, ako želi biti Fűhrer - proces koji se ne može zaustaviti i koji ima srahovite realne posljedice.

Prvi korak, dakle, mora biti posvećen isticanju osobenosti genocida i osobenosti modernog antisemitizma. Za genocid je karakterističan razmjerno mali udio emocija i neposredne mržnje (nasuprot programima, npr.), ali zato je bila na djelu samorazurnljivost ideološke misije i što je najvažnije - genocid očito nije bio funkcionalan, kako kaže Moishe Postone u svom “Antisemitismus und Nationalisozialismus”. Istrebljenje Židova nije bilo sredstvo nekog drugog cilja. Oni nisu uništavani iz vojnih razloga, da bi se nasilno zauzela zemlja, također ni zbog toga da bi se zbrisao onaj dio stanovništva oko kojeg bi se najlakše mogao kristalizirati otpor, da bi se njihovim potčinjavanjem mogao više eksploatirati preostali dio. Isto tako, nije postojao ni neki »krajnji« cilj. Istrebljenje Židova ne samo da je moralo biti potpuno, nego je i samo sebi bilo cilj - istrebljenje radi istrebljenja - cilj koji je zahtijevao apsolutni prioritet. Istrebljenje europskog židovstva jest, naravno, povezano s antisemitizmom. Osobenost ovog prvog tiče se i ovog drugog. Osim toga, moderni antisemitizam mora se, u odnosu na nacizam, shvatiti kao pokret, pokret koji u jeziku svog vlastitog samorazumijevanja predstavlja revolt. Moderni antisemitizam, koji se ne smije brkati sa svakodnevnim antijudaističkim predrasudama, predstavlja ideologiju, oblik mišljenja koji se u Europi pojavio potkraj 19. stoljeća. Njegova pojava pretpostavlja stoljećima stare oblike antisemitizma. Antisemitizam je oduvijek bio integralni dio kršćansko-zapadne civilizacije. Svi oblici antisemitizma zajedno čine jednu predodžbu o židovskoj moći, moći da se ubije Bog, moći da se savlada kuga ili da se stvori kapitalizam i socijalizam. Drugim riječima: mišljenje je manihejske; u njemu Židovi igraju ulogu djece grijeha.

Nacisti su izgubili rat protiv Sovjetskog Saveza, Amerike i Velike Britanije. Međutim, oni su dobili svoj rat, svoju »revoluciju« protiv europskog židovstva. Oni nisu ubili samo šest milijuna djece, žena i ljudi. Oni su uspjeli razoriti jednu kulturu, jednu vrlo staru kulturu, kulturu europskih Židova. To je to!

tekst su iz moje još neobjavljene knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA" koja izlazi sredinom studenog 2018.

https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina