EVANĐELJE ISTINE

 

Evandelje istine je najveca radost za sve koji su od Oca primili milost istine, kroz snagu rijeci ga spoznali, rijeci koja je dosla iz punoce punine, koja je bila u misli i duhu Oca, koja ce se nazvati Spasiteljem, rijec je ime za djelo koje je Spasitelj trebao izvesti za spas svih onih koji nisu poznavali Oca.

Jer ime Evandelja je; objavljenje nade, i nalazenje svih onih koji traze (Oca). Svemir se sada osvrnuo onome, iz koga je bio proizisao. Jer svemir bijase u nezamislivom, nepojmljivom, uzvisen iznad svega zamislivog.

Ipak je nepoznavanje Oca proizvelo strah i bojazan. Strah se zgusnuo poput magle i tako nitko vise nije nista vidio. Zabluda je time zadobila moc utjecaja. Djelovala je na materiju bez razuma, jer nije poznavala istinu. Velikim naporom stvorila je jedno stvaranje, u kojem je umjesto istine vladala (licemjerna) ljepota.

Ali za njega, nezamislivog i nedokucivog, ne bijase to gubitak krasote. Strah i gubitak spoznaje ne bijase nista, niti stvorenje lazi pred njim, dok je cvrsto utemeljena istina nepromjenjiva, postojana i savrseno lijepa. Prezrite stoga zabludu.

Jer ona je bez korijenja. Gusta magla prekriva joj Oca, za vrijeme dok on neprekidno stvara svojom prisutnoscu (nesavrsena) djela, gubitak spoznaje i strahove da bi preko njih zaveo i zarobio stanovnike sredista (carstva izmedu savrsenosti i kraljevstva mrtvih).

 

Nikome nije bilo jasno da je kroz zabludu nastupio gubitak spoznaje. Kod Oca toga nema (gubitka spoznaje). Kod njega takav gubitak ne moze nikako nastupiti, ali (pogresnom) reakcijom na njega moze nastati. U njemu nastaje uvijek samo spoznaja.

Ona bijase sada razotkrivena, kako bi se gubitak spoznaje dokinuo i opet spoznao Otac. Buduci da gubitak spoznaje postoji, ako se Oca nece prepoznati, nestaje taj gubitak odmah cim se prepozna Oca.

 

U ovoj cinjenici se sastoji Evandelje onoga za cim se tako dugo bilo tragalo. On je to objavio savrsenim kroz milosrde Oca, on, tajni misterij, Isus Krist. Preko njega je (Otac) prosvijetlio one koji zbog gubitka spoznaje zive u tami. On ih je prosvijetlio i otvorio im put. Put je istina, koju im je (Sin) pokazao.

Radi toga se je zabluda razbjesnila nad njim, slijedila, tlacila i upropastila ga. Bijase pribijen na drvo.

Tako postade plod spoznaje oca.

To bijase plod koji ne unistava (kao plod drva spoznaje dobra i zla), ako se od

 

njega jede, vec ce sluziti onima koji od njega budu jeli, kao prekrasno otkrice.

Kako ih je on, nezamislivi, nespoznatljiv, Otac, nasao u tom plodu i oni bijahu u njemu, isto kao oni njega u sebi nadose, njega, savrsenoga, , koji je stvorio svemir, u kojemu svemir bijase i kojemu je svemir tezio.

 

Jer prije toga mirovala je jos njegova savrsenost (kao mogucnost) u njemu, (Ocu), on ga jos ne bijase darovao svemiru. (Ne iz zavisti).

Nikada ne bijase nikakve zavisti u Ocu. Kako bi onda mogla nastati zavist izmedu njega i njegovih clanaka?

Kada bi on zavidio svemiru (savrsenstvo), ne bi mogli (stanovnici svemira) doci k Ocu. Naprotiv, on drzi zakljuceno njihovo savrsenstvo u sebi i priprema ga za njih, kada mu se vrate, takoder i savrsenu, nedjeljivu spoznaju je za njih bio spremio.

 

On je onaj sto bijase stvorio svemir, svemir bijase u njemu i svemir ga je trebao. Upravo je tako da netko koga drugi ne poznaju, zeli da ga upoznaju i nauce voljeti, kome je tada potreban svemir nego spoznaji Oca? Stoga je postao strpljivi ucitelj koji je stalno tu za svoje ucenike.

On im je pristupio u njihove skole, govorio im je rijeci kao ucitelj. Tada dodose oni koji se smatrase sveznajucima i stavise ga na probu. On ih je ipak zaveo njihovim ludilom i tako ga zamrzise, jer nisu istinski bili mudri. Tada dodose oni kojima je bila obecana spoznaja Oca. Bijahu tek jos mali (samo pocetnici). No kada su porasli naucili su sve o djelovanjima koja proizlaze iz Oca. Tada su spoznali i bijahu spoznati. Bijahu cijenjeni i sami su se cijenili.

 

U njihovim se srcima objavila zivuca knjiga zivota, napisana u misli i duhu Oca, knjiga koja od postanka svijeta bijase u nedokucivom. Nitko nije imao snage da ju uzme osim onoga kome je nalozeno da bude zrtvovan. Nitko od onih koji su vjerovali u spasenje (po svom istinskom bicu) nije mogao biti spasen prije nego je knjiga bila dospjela u centar (svijet). Zato trpjese milosrdni, vjerni Isus, sve svoje patnje, dok ne mogase uzeti knjigu. Jer znao je, da njegova smrt znaci za mnoge zivot.

 

To je kao kod testamenta. prije nego se otvori, imetak umrlog kucedomacina je skriven. Tako isto je sa svemirom. skriven je tako dugo dok je Otac svemira nevidljiv, on, koji je iz samoga sebe, iz kojeg su proizisli prostori svemira. Tada se Isus objavio, prihvatio je knjigu. On je bio pribijen na drvo. I on je objavio volju Oca. na krizu. O beskrajno ucenje! On se predao smrti, iako je bio odjeven u vjeciti zivot!

 

Nakon sto je svukao prolaznu odjecu (svoje tijelo) obukao je neprolaznost koju

mu nitko nije mogao oteti. Sisao je medu ljude u prostore straha, kojima su gubitkom spoznaje bile  otete njihove (neprolazne) haljine, on, koji je bio spoznaja i savrsenstvo, najavljivase sto u Ocu jest, kao ucitelj ucio je one koji su bili spremni prihvatiti ucenje. Oni koji prihvatise ucenje, oni su zivuci, upisani u knjigu zivota. Oni primaju poucavanje o sebi samima. Otac ce ih prihvatiti cim se opet vrate natrag k njemu.

 

Savrsenstvo svemira je u Ocu. Radi toga se svemir mora k njemu uzdici. Kroz to da netko natrag pridobiva spoznaju, prima upravo ono sto mu je odredeno, prihvaca u sebe. (savrsenstvo). Jer tko ne zna, pati od nedostatka. Nedostaje mu nesto veliko, naime ono, sto ga cini savrsenim (spoznaja). No kako je savrsenstvo svemira u Ocu, svemir se mora uzdici k njemu. Tada svatko dobiva sto mu je odredeno. Stoga ih je (Otac) prije (u knjigu zivota) zapisao i pripremio, da bi onima koji su proizisli iz njega bilo dano.

 

On je sve na kraju (vremena) pozvao, cija su imena na pocetku (vremena) bila poznata. Kada Otac nekog zove po imenu, taj zadobija spoznaju. Ali tko po imenu nece biti pozvan, ostaje u neznanju. Kako zapravo treba cuti onaj koji nije imenom pozvan? Takav ostaje do kraja (vremena) u neznanju, on je jedan stvor sa gubitkom spoznaje i biti ce razrijesen gubitkom. Kada tako ne bi bilo, imali bi ti vrijedni sazaljenja ime i bili bi imenom pozvani.

 

Dakle onaj koji zadobije spoznaju je (principijelno) jedan odozgo. Biva li (imenom) pozvan, on cuje, odgovara, osvrce se onome koji ga zove, uzdize se k njemu i zadobiva tim zovom spoznaju. I kako on sada zna, cini po volji onoga koji ga je zvao. Tezi samo za time da mu ugodi i imati ce udjela u miru.

Njemu ce se dodijeliti ime Jednoga. Tko na taj nacin razumije, spozna odakle dolazi i kamo ide. On razumije kao netko tko je bio pijan i opet se otrijeznio. I kako se obraca samome sebi, dovodi svoje prilike u red.

 

On, (Isus), vratio je mnoge iz zablude. Privukao ih je njihovim stanovima, iz kojih su se udaljili, tako da su pali u zabludu (i prevarili se) glede dubine onog sto svaki prostor obuhvaca, ali od nikoga nije obuhvacen.

 

To je jedno veliko cudo. Najprije su bili u Ocu, bez da su ga poznavali. Tada su samostalno mogli izaci iz njega, jer (u tadasnjem stanju) ne bijahu kadri, u sebe primiti i shvatiti, u stanju u kojemu su bili, jer njegova volja jos nije proizisla iz njega.

 

Ali on se objavljuje kao spoznaja, i stalno iz njega nastajuca objavljenja

(svojstva svemira) u skladu su s njim. Ona su spoznaja knjige zivota, koju je on kao svoja slova objavio Eonima (svijetu) na kraju (vremena). Ali ih nije objavio kao vokale ili konsonante koje bi netko mogao citati i ludo interpretirati, nego su to istinska slova, koja moze izgovoriti samo onaj koji ih poznaje.

Svako od ovih slova je savrsena misao, sama po sebi savrsena knjiga, jer su ova slova napisana od savrsenog jedinstva, Oca. On ih je pisao kako bi Eoni (Svijet) putem slova upoznali Oca.

 

Njegova mudrost stvara rijec, ucenje ju izgovara, (iz njega proizlazeca) spoznaja ju objavljuje. Poput krune je njegova volja iznad (rijeci), povezanost s rijecju je njegova radost, njegova ju slava uzdize gore.

U rijeci se objavljuje njegova slika, njegov mir prima u sebe, njegova je ljubav utjelovljena u njoj, njegova vjernost ju cuva obujmljenu.

 

Tako Oceva rijec izlazi van iz svemira i opet van u svemir, kao plod njegovog srca i dijete volje njegove.

Ona donosi svemir, odabire (svoje), ona se oblikuje svemirom i tada ju on cisti, vraca Ocu, natrag majci, on, Isus, koji je beskrajno milosrde. Otac otvara svoje srce. Pokazuje ju preko Svetoga duha, koji razotkriva svoju prikrivenost, njegova prikrivenost je njegov Sin tako da Eoni (svijet), njega (Oca), prepoznaju miloscu Oca i prestanu se muciti u potrazi Oca, te konacno u njemu nadu mir, u spoznaji, jer mir on jest.

 

Kada je (Isus) uklonio nedostatak (kroz spoznaju), razrijesio je sve prikaze. Svijet u kojemu sluzase (Isus) je prikaz nedostatka. Jer ljubomora i svada izraz su nedostatka. Ali mjesto gdje je cjelina je savrseno. Nedostatak spoznaje sastoji se u tomu da nisu prepoznali Oca. Otuda nedostatak nestaje cim upoznaju Oca.

Isto kao sto se spoznajom neznanje razrjesava, kao sto i tama nestaje kad svjetlo svijetli, tako se i nedostatak rasprsi u savrsenstvu. I od toga trenutka takoder iscezavaju vanjski oblici prikaza. One se razrjesavaju u jedinstvu, jer ce sve nejednako biti ucinjeno jednakim, jer cjelina prostora usavrsava svijet. I kroz cjelinu prima svatko sebe samoga. Jer u spoznaji svatko se cisti od mnostva k cjelini jedinstva, tako da razara materiju u sebi poput vatre, tamu svjetlom, smrt zivotom (utrne, ugasi).

Da bismo ovo uistinu dozivjeli, moramo paziti da nasa kuca bude cista i mirna za Cjelinu, (i moramo se ponasati) kao ljudi koji lome i odbacuju neupotrebljive posude, kada odlaze s nekog mjesta. Domacin time ni najmanje ne pati. Bas

 

nasuprot, on se veseli jer samo ce se dobre posude moci napuniti, a lose ne.

Unutar toga (u razbijanju losih posuda) opstoji sud koji odozgo dolazi i sudi svakog. To je poput naglo izvucenog dvosjeklog maca, ostrog sa obje strane.

 

Kada se rijec, koja bijase u ljudskim srcima koji ju izgovarahu, spustila medu ljude i utjelovila se, nije bio samo jedan glas i nastala je velika zbrka medu (ljudskim) posudama. Jer neke su se ispraznile, druge napunile, neke bijahu nadopunjene, a neke izlivene. Neke postadose ciste i cvrste, a neke se slomise. Svi prostori svjetova su se tresli i bili zaprepasteni jer nisu imali ni cvrstocu niti trajnost. Zabluda je zapala u strasno uzbudenje i nije znala sto bi trebala napraviti. Bila je tuzna, zalila se, mucila se, jer nije nista razumjela. Ako se spoznaja priblizava zabludi, tada je to njena propast i sva objavljenja zablude se pokazuju kao prazna i nistavna.

 

Kada se istina spustila sva su ju njena objavljenja (njena stvorenja) prepoznala. Ona su pozdravila Oca u istini i savrsenoj moci, kroz koju su povezana s Ocem. Jer svaki (takav covjek) voli istinu, buduci ona cini Oceva usta. Njegov je jezik Duh sveti. Kada netko primi Duha Svetoga, tako biva povezan s jezikom Oca, koji ga opet povezuje s ustima Oca, istinom. Tako Duh sveti povezuje s istinom. On je objava Oca i njegov prikaz za Eone, za sve sto je iz njega proizislo. On jasno pokazuje tajnu Oca i objasnjava ju.

 

Jer tko u stvarnosti postoji? Ipak  samo otac  sam. Svi prostori svjetova proizisli su iz njega. Oni shvatise (sada) da su bili proizisli iz njega poput djece, iz jednog savrsenog covjeka. Shvatise, da (u postanku) jos nisu bili dobili oblik i ime koje Otac za svakog posebno stvara, oblik koji su od njega primili da bi ga mogli prepoznati. Jer tako dugo dok su (nesvjesni) u njemu ne mogu ga prepoznati. Otac je, naprotiv, savrsen i poznaje sve svjetove koji su u njemu. On zeli i dopusta pojavu onoga sto zeli tako da mu daje oblik i ime. I svemu daje jedno ime i nareduje tako da to ozivi. Ali tko jos u zivot nije stupio opet ne moze prepoznati onoga koji ga je stvorio.

 

Ne tvrdim dakle, da oni koji jos nisu stupili u zivot ne postoje. Vec su oni u onom, koji jednom njihov zivot htjede postati, tako kako on buduce vrijeme htjede stvoriti. Jos prije ocitovanja svih stvari, on zna sto ce stvoriti. Ali plod koji jos nije pojavan nista ne zna i ne moze takoder djelovati.

Tako svaki svijet potjecase, koji je u Ocu,  iz neprolaznog. Ali on  ga je sastavio (prema njemu odgovarajucem obliku) iz prolaznog.

A tko nema korijena (u neprolaznom) nema takoder niti ploda (nema pojavnog

 

oblicja).

Sada kad netko za sebe misli: 11Ja sam stupio u ocitovanje i (kao pojavni oblik) neprolazan sam11, tako ce, upravo jer tako misli, opet biti razrijesen. (Korijen je ipak presudan): Ako nema niceg neprolaznog, ne moze se takoder nista pojaviti. Zato covjek o sebi treba misliti: 11Ja sam se pojavio, ali kao sjena i nocno prividenje.11 Kada mu, naime svjetlo tu strahotu (noci) osvijetli, spoznati ce da nema strahote.

 

Kada su ljudi neznalice o ocu, jer ga ne vide, to priziva, kroz neznanje zaprepastenost, strah, nesvijest, sumnju i rascijepljenost, raznovrsne utvare i prividenja, kao spavacu kome se dogadaju zamrseni snovi.

Tu se leti bez da se zna kuda, izgubi se sva snaga i biva se progonjen, biva se umijesan u tucu i premlacen, pada se dolje s tornjeva, ili lebdi kroz zrak bez krila. Tada se opet ima osjecaj, da se lebdi u smrtnoj opasnosti iako bas nikakav progonitelj nije na vidiku, ili se ubija svoje susjede i okalja se njihovom krvlju. I tako dugo dok se nalazi u svoj ovoj zbrci i kroz nju prolazi, nista se ne vidi, upravo zato jer je sve cista uobrazenost. Tek kada se probudi (se vidi).

 

Tako je to sa svima, koji neznanje stresu sa sebe poput sna. Ne drze vise do sna. Takoder do nakaza sna ne drze vise nista, one nemaju ustrajnost, vec ih propustaju kao nocne snove. Njima je svjetlo spoznaja Oca.

Tako se svi odnosimo, ako jos spavamo, to jest, u neznanju smo, i tako slijedi ako spoznamo, to jest, kada se probudimo. Najvise je ljudima: doci k sebi i probuditi se. I neka je blagoslovljen onaj (Isus) koji slijepima otvara oci. Stopala mu slijedi Duh, dok on jos na podu lezeceg uspravlja. Pruza svoju ruku i postavlja lezeceg na noge, jer sam ne moze ustati.

 

Duh je  dao (ljudima) mogucnost da iskuse od Oca proizlazecu spoznaju i ocitovanje njegovog Sina. Time sto su oni njegovog ljubljenog sina slusali i gledali, pustio ih je da od njega jedu i mirisu ga i dotaknu ga. Time sto se (Sin) objavio, pokazao im je nepojmljivog Oca. I time sto im je udahnuo, sto mu bijase u duhu - tako je izvrsio volju (Oca), primise mnogi svjetlo i posvetise mu se. Ali ljudi vezani na materiju bijahu mu strani, ne vidjese njegovu (istinsku) pojavu i ne prepoznase ga, jer u tjelesnoj osobnosti bijase dosao.

I nitko nije mogao ometati njegov prolaz (kroz svijet), jer je neprolaznost nepojmljiva.

 

Novim je rijecima govorio i izgovarao ono sto bijase u srcu Oca. Govorase

 

rijeci neunistivosti. Svjetlo govorase kroz njegova usta, a njegov glas radase

zivot. Dao je ljudima misli, razum, samilost, izbavljenje i snagu duha, koji su proizisli iz beskrajnog Oca, cija dobra su slatka. Dokoncao je kazne i patnju, koje su ljudima bile zamutile pogled, koji prije trebahu samilost, jer bijahu okovani svojim zabludama. Razrijesio ih je snagom i objavio njihovu nistavost kroz spoznaju. Postao je put za zavedene, spoznaja za one koji ne znaju, otkrice za trazioce, cvrsti oslonac za one koji se kolebaju, i ciscenje za neciste.

On je pastir koji je napustio devedeset i devet ovaca koje se nisu izgubile i otisao traziti onu jednu koja se je izgubila. I radovao se je kada ju je nasao. Prstima lijeve ruke se racuna do broja devedeset i devet. No u trenutku kada se doda jedan cijelo racunanje prelazi na desnu ruku. Tako je isto s onim kojemu nedostaje jedna ovca. On je lijeva ruka koja jednu, koja nedostaje i privlaci (sve), uzima sa lijeve ruke i prenosi na desnu. Tako ce broj (razrijesenih) biti pun: sto. On je znak za Jedno, koje se u njemu izgovara: za Oca.

(Spasitelj) je i na Sabbat radio za ovcu koju je nasao, kad je bila pala u jamu. Izvadio ju je iz jame i time odrzao u zivotu, da bi vi, djeco uvida, shvatili sto je Sabbat, i tada izbavljenje ne smije mirovati, i time joj najavili uzviseni dan, za kojeg nece postojati noc, vec nikad ugasivo svjetlo koje je savrseno.

 

Govorite dakle punim srcem, vi, koji ste iz savrsenog dana i u kojima stanuje nikada ugaseno svjetlo govorite o istini za sve koji ju traze i o spoznaji svima koji ju traze, i koji su u svojoj zabludi bili grjesni. Poduprite nogu kolebajucima i vase ruke pruzite bolesnima. Nahranite gladne, priskrbite mir patnicima, hrabrite one koji zele ustati i probudite one koji spavaju. Jer vi imate mudrost, naglo trgnutu (kao mac). Kada je snaga povezana s mudroscu, biti ce tek tada stvarno mocna. Pazite na same sebe, ne vise na ono sto ste vec izbacili iz sebe. Ne vracajte se tomu natrag, sto ste bili povratili da bi opet pojeli. Nemojte si dopustiti da vas moljci izgrizu, niti crvi rastoce, vi ste ih ipak vec otresli. Ne dajte vragu konaciste, vi ste ga vec ipak otjerali.

Ne jacaj zapreke koje namjeravaju otpasti, jer bi to bilo (ponovno uspostavljanje pogresnog). Jer Nezakoniti nije nista i steti vise samome sebi nego zakonu. On cini nepravedna djela, ali cestiti cine ispravna djela svima ocita. Cinite radi toga volju Oca jer vi od njega potjecete. I slatko prija oceva dobrota i dobro jest sto potjece od njegove volje.

On je od vas primio (djela) na znanje, kojima bi trebali mirovati u njima. Vas se prepoznaje naime na plodovima, na vasim djelima.

 

Djeca Oca su njegov miris, ona potjecu iz milosti njegova lica A otac voli svoj

miomiris i pusta ga izlijevati posvuda. I kada uroni u materiju, podijeli svoj miomiris sa svjetlom i u svom miru prevazide svaki lik i svaki zvuk. Jer ne mirise se usima miris, vec duh culom mirisa privlaci miris na sebe i uranja u miris Oca. Otac ga uzima u svoju zastitu i uzdize do uzvisenog mjesta iz kojega je ovaj dosao. U pradavnini je dosao iz mirisa (Oca), (bio je dio bozjeg miomirisa). Ovaj se dio kasnije ohladio. Tako je postao jedan oblik duse, poput hladne vode (zamrzne se). Voda je tako cvrsta kao kristal, iako u stvarnosti nije cvrsta. Tko ju takvu vidi vjeruje da se sastoji od cvrstog kristala. No ona se moze opet rastopiti. Ako ju dotakne (topli) dasak biti ce topla. Tako proizlaze hladni (zaledeni) mirisi zbog rastavljanja (od Boga). Radi toga je dosao Bog i uklonio odvajanje. donio je toplu puninu ljubavi, da bi nestala hladnoca i postalo Jedinstvo savrsenog misljenja. Ona je rijec evandelja, dolazak punoce punine za sve one koji ocekuju uzviseno razrjesenje. Oni ocekuju objavljenje nade, ocekuju onog cije je lice svjetlo bez sjene: punocu punine, koja ce doci u svoje vrijeme.

 

Nuznost materije nije nastala iz Oca koji je bezgranican. Dosao je u ovo vrijeme potrebnosti, iako nitko nije mogao slutiti da bi neprolazno (u prolaznom) moglo doci. Dubina Oca bijase nedostizna, i misao zablude ju nije dosegla. Vec kada je otac dosao, da povede natrag onog koji bijase izgubljen, uspravio se onesvijesteni i padnuti i nade Oca.

To je povratak, koji ce se kajanjem nazvati. Sa ovim ciljem neprolazni je izdahnuo (jedan topli dah). Trazio je gresnika da bi ovaj nasao svoj mir. Jer sto moze svjetlo, rijec punine u (svijetu) nedostatku drugo uciniti nego oprostiti? Ne zuri li lijecnik na mjesto gdje je bolesnik, jer ga tjera njegova volja?

Tko pati zbog nedostatka, neka ne skriva taj nedostatak, jer postoji onaj koji posjeduje ono sto njemu nedostaje. Tako isto punoca punine, kojoj nista ne nedostaje, ispunjava nedostatak, ako ga se samo ne sakriva. Punoca punine zeli napuniti to sto covjeku nedostaje, kako bi ga milost istrgnula sa mjesta na kojemu pati zbog nedostatka i ne posjeduje milost. A na mjestima na kojima milosti nema, velika se vrijednost pretvorila u nista. Ali on sada prima opet ovo nista i cini mu se da je to sveukupnost. To je pronalazenje svjetla istine, koja mu dolazi u svoj svojoj nepromjenljivosti.

 

Radi toga su sa Kristom razgovarali stanovnici sredine, kako bi oni zalutali dobili mogucnost povratka, i on ih posvetio svojom pomadom. Pomada je Oceva samilost koja se njima smilovala. Ali koje pomaze, savrseni su. Pune posude su

 

naime one koje se zapecate pomadom. Ali ako se pomada skine isteci ce

tekucina. A uzrok stete je bas sama posuda iz koje odlazi pomada. To se tada dogada kada (stetan) raspiruje jednom (neprijateljskom) snagom vjetar na posudu. Ali kod jedne besprijekorne posude nece se skinuti pecat pomade, niti ce bilo sto isteci, vec na cemu moze biti nedostatak, to Otac napuni. Jer on je dobar. On poznaje svoje zasade, jer on je onaj koji ih je sijao u raju. Njegov raj je mjesto njegova pocinka.

 

Tako iz Duha Oca slijedi savrsenost i tako proizlazi njegova mudrost iz rijeci. Svaka pojedina njegova rijec dolazi iz njegove osobne volje kroz objavljenje njegovih osobnih rijeci. Svaka pojedina njegova rijec bijase u dubinama njegovih misli. Ali jedinstvena rijec, koja je najprva proizisla, objavila je sve (pojedine) rijeci i misli, tako da je izgovorena. Pojedina rijec dolazi iz milosti koja je sutnja. (Pojedine rijeci) Otac je nazvao 11misli11, jer bijahu u milosti sutnje, prije nego sto su se objavile. Pojedina rijec je objavljena u onom trenutku kako se to svidjelo volji onoga koji je to htio. Volja je ta u kojoj Otac miruje i koja mu se svida. Nista ne nastaje bez njega, nista ne nastaje bez volje Oca. A njegova volja je nedokuciva. Poput otiska stopala (za nas) je njegova volja tu, i nitko ga ne moze (izravno) prepoznati, niti on (za nas) ne postoji tako da svoju paznju usmjerimo na njega da bismo ga shvatili. Vec tako kako to otac zeli i sto zeli je prisutno, svidalo se to (ljudima) ili ne. Vi ste nista kod Boga, samo volja.

 

Otac poznaje pocetak i kraj svih vas. I na kraju ce vas upitati: sto ste uradili? Ali kraj znaci zapravo primiti spoznaju o onomu sto je do tada bilo sakriveno. Ali (spoznaja) je Otac iz kojeg je proizisao pocetak. Natrag k njemu vracaju se svi od njega proizisli. Ali u prividni zivot oni stupaju njemu za cast i veselje njegova imena. Ime Oca je Sin.

 

Otac bijase on, kojeg najprije imenovase, koji je proizisao iz njega, koji je bio on sam. Jer on ga je stvorio kao Sina. Dao mu je njegovo ime koje mu je pripadalo. Jer njemu pripadaju sve stvari, one su kod Oca. On ima ime, on ima Sina. Sin sam moze postati vidljiv, ali ime ne moze postati vidljivo, jer ono je cijela tajna nevidljivog. Moze samo stici do usiju koje su potpuno ispunjene s njim. Uistinu ime Oca se ne moze izgovoriti, samo objaviti u sinu. Jer ime je veliko. Tko dakle moze izgovoriti veliko ime osim onoga kome pripada, i osim sinova imena u kojima se ime Oca spustilo u mir i koje se sa svoje strane u njegovo ime spustilo u mir?

 

Buduci da Otac nije postao, on jest koji jest, koji je (Sina) proizveo kao ime,

prije nego sto je Eonima (silama svijeta) dao njihov poredak. Tako je Ime Oca iznad njegove glave i on je gospodar - to je njegovo istinsko ime - koje sigurno stoji u svojoj moci i savrsenoj jakosti. Jer njegovo Ime ne pripada samo oznacavanju, ono jednostavno nije samo naziv vec je nevidljivo (bice). On (Otac) dao je svoje ime samo (svojem Sinu), jer samo (Sin) vidi (Oca). Samo je Otac onaj koji Sinu moze dati ime. Jer tko ne postoji nema ni imena. Kakvo bi ime trebalo dati onome koji cak niti ne postoji? Ali ovaj (Otac) postoji i otuda postoji sa svojim imenom i sam Sin poznaje Oca i Otac sam daje Sinu svoje ime. Sin je ime Oca. Otac se dakle nije sakrio u skrivenost, vec je on bio Sin. On sam dao je sinu svoje ime. Ali ime je Ocevo, isto kao sto je sin ime Oca, samilost. Gdje bi dakle trebao naci ime osim u Ocu? 11To je samo po sebi razumljivo11, reci ce prijatelj prijatelju: 11Kako moze netko, koji je bio prije njega, dati ovome ime? Ne dobivaju li djeca imena onih koji su ih rodili?11

 

Mi najprije moramo jedno uvidjeti: sto je ovo ime? Ono je istinsko ime. To je ime od Oca, dakle osobno ime. (Sin) nije dobio ime kao i drugi kao pozajmicu, kao sto je kod onih, koji su medusobno razlicite osobe. Vec je on osobno ime. Nitko mu ga drugi nije dao i on bijase neizreciv i neizgovorljiv do trenutka dok ga savrseni nije izgovorio. I samo Sin je taj koji je sposoban izgovoriti ime oca i vidjeti ga.

 

Kada se Ocu svidjelo izgovoriti im, njegovo ime, koje je njegov sin, i kada je ovaj koji je iz dubine dao ime, govorase taj (Sin) o skrivenosti (Oca), jer je zna da u Ocu niceg zlog nema. Zato je Otac proizveo sina kako bi govorio o mjestu i mjestima Oca, koja su mir, iz kojeg je on proizisao, cijenio punocu punine, velicinu imena Oca i slatki okus Oceve dobrote.

 

I tako govorase Sin o mjestu sa kojega je dosao svaki covjek kako bi se zurno natrag vratio k stanu iz kojega potjece njegovo istinsko bice. Svatko mora biti natrag opet odveden iz ovih mjesta na kojima se (tako dugo) zadrzao, jer je od (Ocevog) mjesta okusio i primio hranu i rastenje. Mjesto mira Sina je punoca punine. Sve sto je proizislo iz oca je punoca, svoje korijenje, sve sto je proizislo iz njega ima u njemu koji je svemu dao rasti iz samoga sebe i svakom posebno razdijelio je osobite granice (razvoja). I svakom posebno je bilo objavljeno (kao pojava) da bi osobnim razmisljanjem pronasli spoznaju. Jer mjesto, kojemu salju svoje misli je njihovo korijenje. Uzdignete li se k njima biti cete uzviseni u najvise visine k Ocu. Biti cete tada sjedinjeni s njegovom glavom koja je vas mir, i drzati cete se sasvim blizu njega, tako da bi se moglo

 

reci da ste se osigurali poljupcima njegova pogleda. I takvi ljudi vise ne

stupaju u svijet prikaza, jer se ne uzdizu iznad sebe samih. Niti nemaju nista protiv postivanja Oca, niti ga mislima omalovazavaju, niti ga drze razjarenim ili ljutim, vec znaju da je on bez ikakva zla, nepokolebljiv i od slatke dobrote. On poznaje sve prostore svjetova jos prije nego su postali i ne treba ga poducavati.

 

Tako su dakle stvoreni oni koji sudjeluju u beskrajnoj velicanstvenosti visina, time sto cekaju onog jednog, savrsenog, koji je za njih tu. Oni vise ne trebaju uroniti u carstvo pakla, niti u njima ima pozude, patnje ni smrti. Vec oni miruju u mirnome, nece biti muceni ceznjom za istinom i nece biti upleteni u potragu za istinom. Naprotiv, oni sami su istina. A Otac je u njima i oni su u Ocu. Jer oni su savrseni i nedjeljivi od istinske dobrote i ne pate od nedostatka bilo cega, nego zive u miru i biti ce stalno osvjezavani duhom. I oni prepoznaju svoje korijenje, imaju se vremena posvetiti svome korijenju i ne uzrokuju svojoj dusi nikakvu stetu. To je mjesto blazenih, da to je njihovo mjesto.

 

Ostali mogu znati, na njihovim (donjim) mjestima, da ne mogu o nicemu vise govoriti, nakon sto sam se jednom nasao na ovome mjestu mira. Jer tamo ostati zelim i za sva vremena se baviti Ocem svemira i mojom istinskom bracom, preko kojih protjece ljubav oca i u cijoj sredini nema nedostatka na njima.

Oni su ti koji ce biti objavljeni u istini, jer su u istinskom, vjecnom zivotu i neprestano govore o savrsenom svjetlu punom stvaralacke snage (sjemenu) Oca i to je u njegovom srcu i u punoci punine. U takvom jednom (savrsenom) Duh (Oca) se raduje i slavi onoga u kojemu jest (Savrseni). Jer dobar je (Otac) i njegova djeca su savrsena i dostojna njegova imena. A takvu djecu Otac voli.