Dva su najvažnija životna pitanja: »Zašto?« i »Zašto ne?«
Riječ je o tome kada koje treba postaviti.
Preduvjet promjene je spoznaja o tome zašto nešto radi mo. To osobito vrijedi kada govorimo o obrascima po našanja koji se ponavljaju i nisu nam osobito korisni. Na to je Sokrat mislio rekavši: »Neistraženi život nije vrije dan življenja«. Činjenica da većina ljudi ne prihvaća nje gov savjet svjedoči da samoanaliza podrazumijeva težak rad i potencijalnu nelagodu.
Često su nam nejasni razlozi zbog kojih nešto radimo i zbog čega živimo na određeni način. Utvaramo si da je naše ponašanje uglavnom rezultat svjesne odluke. Fre- udov je najveći doprinos psihologiji teorija nesvjesnog uma koji funkcionira ispod razine svijesti i utječe na po našanje. Mnoge ljude plaši pomisao da je veliki dio ono ga što rade rezultat motiva kojih uopće nisu svjesni. Osobito je uznemirujuće kad od pacijenata zatražim da obrate pozornost na snove i slučajne pogreške u razgo voru, kako bi razumjeli misli i impulse s kojima se radi je ne bi suočili. Kao što je predsjednik Nixon rekao u go voru prije zasjedanja Kongresa u vrijeme afere VVater- gate: »Vrijeme je da se otarasimo našeg diskreditiranog predsjednika... hoću reći, sustava državne skrbi«. (Ili kad progovori Condoleezza Riče: »Kao što sam rekla svome suprugu... hoću reći, predsjedniku Bushu«.)
Kad priznamo da se ispod razine svijesti nalazi moč vara potisnutih želja, zamjerki i motivacija koje utječu na naše svakodnevno ponašanje, napravili smo važan korak prema samorazumijevanju. Ponovno se susrećemo s paradoksom. Zaniječemo li postojanje unutarnjeg života (kao što je činio Nixon, koji se užasavao psihijatara), iznenadit ćemo se što nam propada gotovo svaki poku šaj kontroliranja svijeta oko sebe. (Zašto je Nixon odlu čio snimiti i sačuvati snimak inkriminirajućih razgovora koji su doveli do njegova pada?)
Zanemarivanje postojanja nesvjesnog dijela osobnos ti često nas dovodi u nevolju. Najprije uočavamo poslje dice nesvjesnog stava: razorni obrasci ponašanja i ponav ljanje istih pogrešaka, čemu se i sami čudimo.
Poslužit ću se starim klišejom: što se može reći o ženi koja odabire niz muškaraca sličnih njezinu ocu, sklonih alkoholu i zlostavljanju? Ili o muškarcu koji zbog sukoba s nadređenima izgubi nekoliko poslova? Da bismo promije nili takve uobičajene i neprilagođene obrasce ponašanja, obrazac najprije moramo prepoznati. Ljudi se tome opiru; govore da je riječ o slučajnosti ili se bave isključivo pojedinačnim događajima, tako da odgovornost mogu prebaciti na druge. Ako muškarac koji ima problema s au toritetom neprestano dobiva kazne zbog prebrze vožnje, teško da će ih povezati s poteškoćama na poslu.
Ako ljudi o svome životu ne vole odgovarati na pita nja »Zašto?«, imat će poteškoća i s pitanjima »Zašto ne?«
»Zašto ne« je rizično pitanje. Ukorijenili smo se u navi kama, bojimo se promjene i zato se većinom ustežemo od rizičnih postupaka. Osobito ondje gdje bismo mogli doživjeti odbacivanje, skloni smo se ponašati kao da je naše ja krhko i moramo ga zaštititi. Mogli bismo pomis liti da će se ti strahovi ublažiti s godinama i iskustvom, ali najčešće je obrnuto. Jedna od najčešćih i najvažnijih aktivnosti, pronalaženje partnera u srednjoj dobi, izazi va strah i oklijevanje te je mnogi pokušavaju izbjeći.
Borba protiv osamljenosti najčešće se povezuje s dep resijom. Popularnost internetskih agencija za sklapanje prijateljstava svjedoči o potrebi za društvom. Budući da naša kultura mladost i ljepotu uzdiže na pijedestal, obez vređujući starije ljude, oni se ne osjećaju dovoljno po željnima i samopouzdanima da bi i u srednjoj dobi izla zili na sastanke i razmišljali o bliskosti. Odaje nas čak i rječnik: »momak« i »djevojka« nisu baš prikladni nazivi za četrdesetogodišnjake i pedesetogodišnjake.
Kad se suočimo s novim stvarima, najvažnije bi pi tanje moglo biti: »Zašto ne?«, ali se ljudi često brane od razočaranja, postavljajući pitanje: »Zašto?« Tako stvara mo beskonačne izgovore, opravdavajući se što nismo prih vatili priliku i izašli na sastanak. Mnogi su ljudi izabrali osamljenost kako se ne bi morali upuštati u težak zada tak upoznavanja novih ljudi, popraćen rizikom odbaci vanja. »Svi su pravi muškarci oženjeni« i »Žene nose na put previše prtljage«, česti su refreni.
Ljude nesklone riziku pitam: »Koja je najveća prilika koju ste ikada prihvatili?« Tada počinju shvaćati da su odabrali »siguran« život. Većini su strani načini na koje se neki ljudi iskušavaju - sport, putovanje s naprtnjačom po Europi, vojna služba. Opsesivno zaokupljeni sigur nošću, nešto smo izgubili - pustolovni duh. Život je koc karska igra u kojoj mi ne dijelimo karte, ali ipak moramo igrati s njima najbolje što možemo.
S vlastitim se srcem kladimo u najviše uloge. Gdje smo to naučili? Ako igramo na sigurno, kako ćemo urav notežiti rizik pogreški i sigurnost osamljenosti? Kraj nosti cinizma s jedne i lude odvažnosti s druge strane ni na jednom drugom životnom području nisu tako opas ni. Za razliku od većine igara, ishod ljubavne igre trebao bi svima donijeti sreću. Ako se natječemo, izgubit ćemo. No, po čemu možemo zaključiti je li i druga osoba sklona suradnji, a ne natjecanju?
Da bismo pobijedili u ljubavi, moramo prihvatiti po nekad i jako velik rizik. Ni u jednoj drugoj aktivnosti ne očekujemo da ćemo od samoga početka biti uspješni. Svi prihvaćamo ideju o krivulji učenja popraćenu bolnim pogreškama koje se događaju prije nego što se usavrši mo. Nitko ne očekuje da će postati dobar skijaš bez ijed- nog pada, ali mnoge iznenadi patnja koja redovito prati pokušaje pronalaženja osobe vrijedne ljubavi.
bglavac
irida
