Dva su najvažnija životna pitanja: »Zašto?« i »Zašto ne?«

Riječ je o tome kada koje treba postaviti.

 

Preduvjet promjene je spoznaja o tome zašto nešto radi­ mo. To osobito vrijedi kada govorimo o obrascima po­ našanja koji se ponavljaju i nisu nam osobito korisni. Na to je Sokrat mislio rekavši: »Neistraženi život nije vrije­ dan življenja«. Činjenica da većina ljudi ne prihvaća nje­ gov savjet svjedoči da samoanaliza podrazumijeva težak rad i potencijalnu nelagodu.

Često su nam nejasni razlozi zbog kojih nešto radimo i zbog čega živimo na određeni način. Utvaramo si da je naše ponašanje uglavnom rezultat svjesne odluke. Fre- udov je najveći doprinos psihologiji teorija nesvjesnog uma koji funkcionira ispod razine svijesti i utječe na po­ našanje. Mnoge ljude plaši pomisao da je veliki dio ono­ ga što rade rezultat motiva kojih uopće  nisu svjesni. Osobito je uznemirujuće kad od pacijenata zatražim da obrate pozornost na snove i slučajne pogreške u razgo­ voru, kako bi razumjeli misli i impulse s kojima se radi­ je ne bi suočili. Kao što je predsjednik Nixon rekao u go­ voru prije zasjedanja Kongresa u vrijeme afere VVater- gate: »Vrijeme je da se otarasimo našeg diskreditiranog predsjednika... hoću reći, sustava državne skrbi«. (Ili kad progovori Condoleezza Riče: »Kao što sam rekla svome suprugu... hoću reći, predsjedniku Bushu«.)

Kad priznamo da se ispod razine svijesti nalazi moč­ vara potisnutih želja, zamjerki i motivacija koje utječu na naše svakodnevno ponašanje, napravili smo važan korak prema samorazumijevanju. Ponovno se susrećemo s paradoksom. Zaniječemo li postojanje unutarnjeg života (kao što je činio Nixon, koji se užasavao psihijatara), iznenadit ćemo se što nam propada gotovo svaki poku­ šaj kontroliranja svijeta oko sebe. (Zašto je Nixon odlu­ čio snimiti i sačuvati snimak inkriminirajućih razgovora koji su doveli do njegova pada?)

Zanemarivanje postojanja nesvjesnog dijela osobnos­ ti često nas dovodi u nevolju. Najprije uočavamo poslje­ dice nesvjesnog stava: razorni obrasci ponašanja i ponav­ ljanje istih pogrešaka, čemu se i sami čudimo.

Poslužit ću se starim klišejom: što se može reći o ženi koja odabire niz muškaraca sličnih njezinu ocu, sklonih alkoholu i zlostavljanju? Ili o muškarcu koji zbog sukoba s nadređenima izgubi nekoliko poslova? Da bismo promije­ nili takve uobičajene i neprilagođene obrasce ponašanja, obrazac najprije moramo  prepoznati.  Ljudi  se  tome opiru; govore da je riječ o slučajnosti ili se bave isključivo pojedinačnim događajima, tako da odgovornost mogu prebaciti na druge. Ako muškarac koji ima problema s au­ toritetom neprestano dobiva kazne zbog prebrze vožnje, teško da će ih povezati s poteškoćama na poslu.

Ako ljudi o svome životu ne vole odgovarati na pita­ nja »Zašto?«, imat će poteškoća i s pitanjima »Zašto ne?«

»Zašto ne« je rizično pitanje. Ukorijenili smo se u navi­ kama, bojimo se promjene i zato se većinom ustežemo od rizičnih postupaka. Osobito ondje gdje bismo mogli doživjeti odbacivanje, skloni smo se ponašati kao da je naše ja krhko i moramo ga zaštititi. Mogli bismo pomis­ liti da će se ti strahovi ublažiti s godinama i iskustvom, ali najčešće je obrnuto. Jedna od najčešćih i najvažnijih aktivnosti, pronalaženje partnera u srednjoj dobi, izazi­ va strah i oklijevanje te je mnogi pokušavaju izbjeći.

Borba protiv osamljenosti najčešće se povezuje s dep­ resijom. Popularnost internetskih agencija za sklapanje prijateljstava svjedoči o potrebi za društvom. Budući da naša kultura mladost i ljepotu uzdiže na pijedestal, obez­ vređujući starije ljude, oni  se ne osjećaju  dovoljno po­ željnima i samopouzdanima da bi i u srednjoj dobi izla­ zili na sastanke i razmišljali o bliskosti. Odaje nas čak i rječnik: »momak« i »djevojka« nisu baš prikladni nazivi za četrdesetogodišnjake i pedesetogodišnjake.

Kad se suočimo s novim stvarima, najvažnije bi pi­ tanje moglo biti: »Zašto ne?«, ali se ljudi često brane od razočaranja, postavljajući pitanje: »Zašto?« Tako stvara­ mo beskonačne izgovore, opravdavajući se što nismo prih­ vatili priliku i izašli na sastanak. Mnogi su ljudi izabrali osamljenost kako se ne bi morali upuštati u težak zada­ tak upoznavanja novih ljudi, popraćen rizikom odbaci­ vanja. »Svi su pravi muškarci oženjeni« i »Žene nose na put previše prtljage«, česti su refreni.

Ljude nesklone riziku pitam: »Koja je najveća prilika koju ste ikada prihvatili?« Tada počinju shvaćati da su odabrali »siguran« život. Većini su strani načini na koje se neki ljudi iskušavaju - sport, putovanje s naprtnjačom po Europi, vojna služba. Opsesivno zaokupljeni sigur­ nošću, nešto smo izgubili - pustolovni duh. Život je koc­ karska igra u kojoj mi ne dijelimo karte, ali ipak moramo igrati s njima najbolje što možemo.

S vlastitim se srcem kladimo u  najviše  uloge.  Gdje smo to naučili? Ako igramo na sigurno, kako ćemo urav­ notežiti rizik pogreški i sigurnost osamljenosti?  Kraj­ nosti cinizma s jedne i lude odvažnosti s druge strane ni na jednom drugom životnom području nisu tako opas­ ni. Za razliku od većine igara, ishod ljubavne igre trebao bi svima donijeti sreću. Ako se natječemo, izgubit ćemo. No, po čemu možemo zaključiti je li i druga osoba sklona suradnji, a ne natjecanju?

Da bismo pobijedili u ljubavi, moramo prihvatiti po­ nekad i jako velik rizik. Ni u jednoj drugoj aktivnosti ne očekujemo da ćemo od samoga početka biti uspješni. Svi prihvaćamo ideju o krivulji učenja popraćenu bolnim pogreškama koje se događaju prije nego što se usavrši­ mo. Nitko ne očekuje da će postati dobar skijaš bez ijed- nog pada, ali mnoge iznenadi patnja koja redovito prati pokušaje pronalaženja osobe vrijedne ljubavi.

Hrabrost je ako prihvatimo rizike koji su prijeko pot­ rebni da bismo ostvarili taj cilj. Odbijemo li preuzeti rizik kako bismo sačuvali mir, to je očajanje.