ANTISOCIJALIZAM RADOMIRA LUKIĆA

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

Uvodno slovo

 

 

 

Ovo je tekst kojem nedostaje paginacija pa se ne zna točno kada je objavljen. Razlog tome je da je ondašnji grafički urednik Studenstvog Lista  Milisav Vesović  izbacio iz novine sve paginacije i cijeli impresum jer  prema njegovom stajalištu nisu odgovarali novome grafičkome  dizajnu. Ali se može iz samoga teksta rekonstrurati da je nastao i da je objavljen iza 23 rujna 1983 godine. Meni su tada partijski ideolozi prigovorili da nisam smio otvarati polemiku sa ‘’tako finim gospodinom’’ i  ‘’tako finim komunistom ‘’ kao što je Lukić jer da je njegova sociologija kruna naše socijalne znanosti. A to što ta sociologija nije imala nikakve  veze sa socijalizmom to nikoga nije bilo briga. Pa onda nije čudno da taj moj prilog diskusiji nije bio dobro primljen jer da tobože previše računa polaže na ruski dijalektički materijalizam, na stajališta Lenjina i Lukacsa dočim je stvarnost jugoslavenoga iskustva sasvim drugačija jer je kod nas, tako su me uvjeravali, učinjen odlučni otklon od teorije klasnih borbi prema nečemu fundamentalnome a to je bilo stajalište Marxa o  novoj socijalnoj organizaciji koja vodi ka asocijaciji slobodnih proivođača. I uopće se može reći da su se moji tekstovi držali demonstracijama vulgarnoga materijalizma kojem je bilo stalo samo do apologetskoga obranaštva postojećeg za razliku od jedne tako revolucionarne teorije kakva je bila praksisova. I ta se rusofobija vidjela i na mome primjeru jer je svako pozivanje na Lenjina i ruske marksiste bilo sablažnjivo i moralo je nositi reperkusije kao primjer staljinizma i neostaljinizma sa kojima smo mi odlučno raskinuli u novoj socijalističkoj civilizaciji koja je mogla biti uzor  čitavoj europskoj političkoj stvarnosti. A koliko je tu riječ o manifestima staljinizma neka se samo čitateljstvo uvjeri  u prilogu koji slijedi i koji biva nanovo dostupan javnosti nakon četri decenije zaborava.

 

 

ANTISOCIJALIZAM RADOMIRA LUKIĆA

 

 

 

Na zaprepaštenje  malobrojnih poštenih sociologa NiN je  23 rujna objavio razgovor  s akademikom Radomirom Lukićem. U svakom slučaju redakcija odabire otmjenog sugovornika i još k tome s mnogo diplomatskoga takta  ona odabire sociologa. Ta činjenica dopušta neka dodatna objašnjenja. Zašto NiN  ne bi progovorio o sociologiji  i društvu samom  ‘’hladnokrvno izgovarajući poneku veliku riječ’’ . Ali parafrazirajući ovdje  samoga Marxa  skloni smo zaključiti : odbijemo li one koji se napola bezvoljno zanimaju za NiN  i sve one činovnike kojima po prirodi stvari NiN ne smije nedostajati vidjet ćemo da hladnokrvno izicanje velikih riječi nije uvijek unosan posao.

Što to sada Rakomir Lukić hoće? On još uvijek ne zna što je to sociologija a jedna  tako površna novina usrećuje nas tuđim neznanjem. Lukić je emotivan, više emotivan nego razuman. NiN već dugo hoće da nas oslobodi bezumlja -  on to već dugo ne čini  valjda zato što je i sam  više emotivan nego razuman. I zato NiN iako govori posve modernim jezikom  nije bez onih  povijesnih temelja  koji pripadaju jednom gotovo zaboravljenom arhaičnom vremenu . Iz ove egzotične biljke često propupa misao  koja se drži posve značajnom dok joj se dakako  ne oduzme osnova njene egzistencije.

Radomir Lukić: ‘’mislim da je nemarksistička sociologija dosta preuzela od marksizma pre svega nepobitan značaj  ekonomskih činjenica i klasne borbe za društvo kao i potrebu napora za oslobođnjenje čoveka ne samo od eksploatacije  nego i okljaštrenosti svake vrste  i za njen puni razvoj. Marksistička je sociologija  također dosta preuzela od nemarksističke a pre svega uverenje  o potrebi empirijskih istraživanja  i znatan deo odgovarajuće metodologije. To je svakako dobro. Sada se na marksizam gleda  kritičnije nego pre, ali se on i bolje poznaje’’

Ne ispitujući oba stava , ne tražeći niti objašnjenje  što se  zapravo razumijeva  pojmovima marksistička i nemarksistička sociologija  i onom čitaocu koji nije išao u školu debelih knjiga  nije jasno slijedi li ovakav red misli kakva je onda među njima bitna razlika. Uzimajući kao faktum  relevantan  ta se razlika ne može samo apstrektno pretpostavljati a da iza toga  jasno ne slijedi zauzimanje  stava  u pogledu metode. Metoda predstavlja osnovu svakog društvenoznanstvenog razmatranja . Lukić naprotiv previđa upravo odlučan moment  preko kojeg se razlika upostavlja  i on je metodološke prirode - jednostranom  se i krutom kauzalitetu suprotstavlja  proces tekućeg prelaza iz jednog određenja u drugo. Drugim riječima  rečeno model  proučavanja temeljnih  strukturalnih uvjeta koji omogućuju pronicanje  u društveni totalitet  povijesno je divergentan  modelu  isključivog utvrđivanja činjenica, modelu analize izdvojenih društvenih pojava. Da i među marksističkim  sociolozima ima onih kojima je do Marxa najmanje stalo  to je upravo ono što kanimo  dokazati na primjeru R.L.

Kada Marx u čuvenome Predgovoru za prilog kritici političke ekonomije iz siječnja 1883 godine piše: ‘’ Moje istraživanje je dovelo do rezultata da se ni pravni odnosi ni državni oblici  ne mogu razumjeti ni iz sebe samih  ni iz takozvanog općeg razvitka ljudskoga duha nego da im je korjen  naprotiv u materijalnim životnim odnosima  čiju je cjelokupnost Hegel na primjeru Engleza i Francuza 18 vijeka obuhvatio imenom  ‘’burgerliche Geselfschalt a da se anatomija  buržoaskoga društva mora tražiti u političkoj ekonomiji onda se po prvi puta definira polazište koje nasuprot kaotičnoj predstavi cjeline otkriva bogat totalitet mnogih određenja i odnosa’’ Naš autor  pod pojmom nemarksističke sociologije  jednostavno razumijeva empirizam  koji na osnovu  opažanja i apstrakcija , a po uzoru na metodu prirodnih znanosti pronalazi i otkriva odnose među činjenicama.

Izvan svake je sumnje da tvrdnja kako je to za marksizam  svakako dobro  što ‘’preuzima znatan deo odgovarajuće metodologije ‘’ nipošto ne odgovara duhu Marxova mišljenja  već naprotiv otkriva želju  da se kako bi Lukacs rekao  od historijskog materijalizma zasnuje jedna dosljedna teorija oportunizma, revolucije lišenog ‘’ razvoja’’, ‘’urastanje u socijalizam bez borbe’’.

No čitava ova problematika daleko je šira i složenije nego što se to na prvi pogled  može pretpostaviti  i vraća nas na ona  temeljna pitanja  koja su u historijskom  smislu postavljena unutar marksizma marksizmom Druge Internacionale. Kao što znamo  ovaj se marksizam  pokazao više oštrim  nego opasnim. Ili ako se držimo onog dobrog lasalovski formiranog njemačkog socijaldemokrata Dietza, izdavača časopisa Neue Zeit , njegov politički sadržaj bio je manje opasan od njegove forme. To vrijedi i kao ocjena Druge Internacionale- njen radikalizam  sveo se na protesnu politiku dok je revolucionarna Realpolitik koja je nužna ako se želi voditi računa o stvarnoj situaciji, izostala.

Lukić naravno inzistira  na razlici ali ta razlika  je samo apstrakcija bez konkretnoga pokrića . Već i površan pogled otkriva da je razlikovanje  prirodnih i egzaktnih znanosti  i znanosti o čovjeku i društvu pri čemu, kako nas Lukić obavještava  prve mogu doći do ‘’relativno točnih istina’’ a druge ‘’još nedovoljno razvijene jer je njihov predmet  veoma složen i promenljiv  pa je općeprihvaćenih i pouzdanih istina malo tako da prema njihovim rezultatima treba biti kritičan’’ samo rezultat mišljenja koje mnogo računa polaže paradigmi jednog nepravedno  hipostaziranog znanja uopće. Ovaj epistemološki racionalizam, jasna stvar, upravo je podloga pozitivizma, pozitivističke metodologije  koja stoji u uskoj povezanosti s osnovnim kriterijem da se istinitim smatra samo ono što se može predstaviti kao općevažeće i neophodno.

Ukoliko bismo ovo mišljenje unutar idejnog procesa i njegovim različitim tendencijama u radničkom pokretu  na Zapadu htjeli historijski situirati  i dovesti u vezu s razradbama što ih je u jednom razdoblju taj pokret dao  u svojim najtipičnijim  problemima, onda  bi njegovo mjesto i ishodišnu osnovu  pronašli u marksizmu  neokantizmu  s pozitivizmom najkonzistentnije  povezanoj struji marksizma Druge Internacionale. Vorlander, Max Adler, Konrad Schmidt  i zbog predmeta kojim se sada bavimo  nama posebno interesantan Bernstein  aktikuliraju  i pored sve njihove različitosti  jedinstvenu i tipičnu ideju  neokantovskog socijalizma koji će  i kao sistematski  razrađena novokantovska  filozofija biti ozbiljno dovedena u pitanje i naposljetku filozofski destruirana  radovima Lenjina, Lukacsa I Korcha.

Ne samo zbog nedovoljne sposobnosti da misli povijesno i ne  samo zbog apstraktnog  kretanja  među samim idejama nego zbog temeljitog nepoznavanja  elementarnih teza Karla Marxa moguće je da naš autor bez ikakve grižnje savjesti  izbaci jednu takvu besmislicu  kao što je ova : ‘’ socijalizam je društvo bez novca, tržišta i robe kako ga određuje Marx u Kritici Gotskoga programa’’. Premda ovakvu definiciju socijalizma nigdje  kod Marxa ne nalazimo pa tako niti u Kritici Gotskog programa pitanje njene izvornosti sporedna je činjenica. Bit će potrebnije sada ukazati  da je ova plitka vulgarizacija Marxa  motivirana empirističko- znanstvenim  motivima: često je ona opet u načinu izlaganja  R.L. neprecizno argumentirana u neanalitičkom obliku , u obliku proizvoljnih diskursa, površnih i proizvoljnih analogija  s neadekvatno preuzetim  i prerađenim idejama revizionista profila jednog Eduarda Bernsteina.

Uvidom  da se ‘’socijalizam  ne može tako lako i brzo izgraditi kako je to izgledalo neposredno poslije revolucije’’ nailazimo na stajalište koje je s one strane cjelovitog poimanja problematike socijalizma. Ovo popularno izlaganje  problematike  vraća nas na  poziciju shematsko-simplificiranog  i objektivnog viđenja socijalizma , na mišljenje  koje pridružujući  različite teze bez ikakvog kriterija  svodi socijalizam  na nekoliko ekonomskih generalizacija. Zato tzv objektivne ekonomske zakonitosti  i njihovo, kako kaže autor, ‘’iskreno priznavanje’’ zgodno figuriraju u ovom nedoučenom sustavu i predstavljaju onu bitnu vulgarizaciju marksizma u kojoj uvjeti, odnosi, korelativnosti ekonomske koegzistencije ( Labriola) poprimaju nešto što na fantastičan način stoji iznad nas. Onog trena  kada naš autor  utvrđuje da  smo ‘’daleko, jako  daleko od idealnoga socijalizma’’ njegova se pozicija onda otkriva kao puki empirizam kako pozicija koja vidi realno samo kao  pojedinačnost i proturječnost a cjelokupnu teoriju društva- marksizam vraća u sferu hipotetskih konstrukcija. Tako je stav da  smo ‘’daleko, jako daleko od tog idealnog socijalizma’’ ( Na Svetozarevskim susretima Lukić i dalje nepromišljeno  ponavlja  istu stvar: ‘’moramo priznati  da u nas još nema socijalizma...nego je to početak početaka početaka  socijalizma’’) naslučuju odliku mišljenja  ovog vulgarnog marksiste koji dugo nije htio  odustati od pretenzije da socijalizam označi kao dovršen i konačan  pridajući mu karakter apsolutnosti. Tek kada su dovedeni  u pitanje temelji ovog shvaćanja  zbog nemoći  da se na primjeren način  tretiraju oni problemi povezani  sa društvenim procesom i da se objasni dinamika novih društvenih zbivanja  pred imperativom  empirijske stvarnosti odbacit će se  ne samo do sada dosljedno branjen shematizam  nego i cjelokupno znanje  kao uspostavljanje zakonitosti. Rezultat je skepsa ali i povrat na utopističko poimanje socijalizma. Bez obzira što je par rečenica ranije nastojao socijalizam ‘’osloboditi prevelike mere utopizma’’ R.L. će ekstatično naglasiti : ‘’Treba se izdići iznad toga i pogledati vizionarski u budućnost. Socijalizam čeka oslobođenje   od svakodnevnosti i otvaranje novih vidika’’ Hvala lijepa! Neki čudan čekajući socijalizam. Neoutopizam  dogmatskoga tipa neprestano ponavlja  dogmu o nužnom  socijalizmu a to je onaj socijalizam koji uvijek nešto čeka, za kojeg se kaže da će biti naprosto zato što mora biti. Pri tome se zaboravlja da tu budućnost moraju izgraditi sami ljudi.

Pedagoške i idejne  konzekvencije ovoga stava   identične su Bernsteinovim - umjesto kritike  ovdje  se otvara novi put  krizi marksizma:raskidanje   s principom marksizma  napokon u Lukućevom slučaju  dovodi do razaranja  osnove klasno revolucionarne koncepcije socijalizma.

Socijalizam se ne temelji  ni na kakvom ‘’idealizmu etike’’ niti na ‘’krivičnim zakonima celoga sveta’’ niti je socijalizam ‘’svjetska građanska država’’ u Kantovom smislu. Ideja prema kojoj je socijalizam samo na jednom stupnju ekonomsko političkog razvitka društva primjenjiva kantovska etika proizilazi više iz zahtjeva za jednim humanističko-demokratskim  a ne klasnim utemeljenjem socijalizma. Radomir Lukić  u svojoj pretencioznosti  ne preza niti od toga da u obranu ovoga socijalizma pozove ne samo naš nego i ‘’krivične zakone celoga sveta’’.

‘’Osloboditi se ideologije’’, ‘’manje se služiti ideologijom’’  prazne su riječi. Znanost u ovom slučaju bornirana sociologija  ako je  sačuvala tu snagu sputavanja  otkrića zbiljskih uzroka krize, karakter jednog globalnog društva izgrađenog na tlu apsurdnih  suprotnosti nužno je ideologijska bez obzira na to što je njenim nosiocima prema tome i našem  akademiku stalo do neideologijski posredovane  tzv čiste istine . Metafizički pokušaj  ovog sociologa  svojim poimanjem  socijalizma dosljedno ostaje  na konstruiranju  i ispoljavanju jedne još uvijek mitske bitnosti a takvoj bitnosti  izmiče zbiljsko društvo , razvoj tog društva i ljudi koji povijesno djeluju. Bornirana sociologija  o kojoj govorimo  najmanje je znanost  upravo kada proizvodne odnose  na izdvaja kao strukturu društva  da bi, kako nas Lenjin poučava, u zamršenoj mreži  društvenih fenomena razlučila važne od manje važnih pojava. Bornirana sociologija  zastaje pri reprodukciji  neposrednih  jednostavnih određenja  društvenoga života i u toj pukoj refleksivnosti  i sirovosti zamračuje historijski prelazan karakter kapitalističkog društva ili društva  ne onakvog kako se ono razvilo na svojoj vlastitoj osnovi  nego onakvog kakvo  ono iz kapitalističkog društva upravo izlazi i koje u svakom pogledu ekonomskom, moralnom, duhovnom nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi ( Marx). Kriza sociologije koju Radomir Lukić tek naslučuje  samo je kriza njegove vlastite znanosti  i ukoliko hoćemo  sagledati ideologijske  momente njegovih zaključaka onda  se oni ne   sastoje  toliko u tome što je njihov sadržaj  prost i pogrešan sud. Ideologijski momenti  više  su sadržani u jednom nedostatku da se naznačeni problem jasno prezentira, u izgubljenosti jednog mišljenja, prikrivajućem i mistificiranom jeziku, metodi, načinu predstavljanja  problema i pravcu istraživanja . A prije svega u onome  pred čim ova nemoćna znanost zatvara oči.

Tko se tu ne bi sjetio dobrog Marxa i njegovog primjera- Dobberry poučava noćobdiju Seacoala: ‘’ Biti čovjek dobra izgleda dar je okolnosti, ali moći čitati i pisati , to dolazi od prirode.’’