PROSTO ZRAKOM GLUPOST LETI

 

 

 

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

Uvodno slovo

 

Ovaj tekst je objavljen u zagrebačkom tjedniku Polet 1. 2. 1985 godine dakle prije nekih 37 godina. Ali je i danas aktualan kada se pitamo o uzrocima, povodima i razlozima najnovijega  našega krvoprolića od kojeg se oporavljamo do dan danas. Savjetovanja književnika Srbije i Slovenije, a na to se odnose ova dva priloga, bila su demonstacija  jednoga našega balkanskoga primitivizma koji je u godinama što dolaze prerastao u totalni slavenski raspašoj i divljanje  republičkih fašizama.CK Hrvatske se htio nekako odrediti prema tim događajima  ali se nitko nije našao sposobnim to komentirati na bilo kakav način pa je mene dopao taj zadatak. Pored toga da su se naši ideolozi stali povlačiti i skrivati pred javnošću izbjegavajući bilo kakve javne konfrontacije koje bi ih eventualno mogle koštati karijere i posla. Tako sam ja napisao komentare tih nastupa u Ljubljani i Beogradu  držeći da CK Hrvatske i njegov ideološki sektor neće imati ništa protiv ako se kaže otvoreno da je riječ o susretima pisaca dvije naše republike koji  su u novim prilikama  vidjeli šansu za promociju vlastitih nacionalnih  interesa. A vidimo danas i kakvi su to interesi bili. Tako se čitajući ovaj prilog danas vidi dokle je došla ta politika nacionalnoga okupljanja oko tako progresivnih programa. Nakon objavljivanja prvoga dijela tih komentara koji je  štampan u Poletu 1.2.85.  stekao se dojam da CK Hrvatske o tom mojem prilogu nema što reći izuzev da je ‘’jako loš tekst’’ i da sam ‘’promašio’’ osnovne intencije Partije koja ima drugačije mišljenje o toj stvari. Cijeli tekst je neko vrijeme bio na čekanju i drugi dio se, a ja ne znam kako, objavio  također u Poletu nekoliko brojeva kasnije. Tako je ipak cijeli tekst ugledao svjetlost dana ali pod cijenu jedne blamaže novine koja je te tekstove grafički opremila morbidnim fotografijama i isto tako morbidnim naslovima i podnaslovima.

 

 

 

PROSTO ZRAKOM GLUPOST LETI

 

 

 

 

 

9 i 10 siječnja ove godine održana su dva tematski slična skupa: u ljubljani  tribina Slovenski narod i Slovenska kultura u organizaciji Društva slovenskih pisaca a u Beogradu savjetovanje  Književno stvaralaštvo i kulturna politika danas. Savjetovanje u Beogradu  pripremili su Udruženje književnika Srbije zajedno sa Beogradskom sekcijom  pisaca i Filozofskim društvom Srbije.

 

Ukoliko bismo sada pokušali ocrtati karakterističnu dominantnu osobinu oba skupa , onaj prevladavajući misaoni izraz  koji odlučuje o njihovoj biti i ulozi u aktualnom političkom momentu  tada bi bilo  posve primjereno stvari zaključiti  da oni nisu bili  više od konzervativnoga odgovora tzv udružene opozicije  na one realne napore socijalističke izgradnje  našega društva, dakle, na napore da se ustraje na jednom već utvrđenom pravcu društvenoga razvitka.

Čini mi se neophodnim da prikaz problematski postavimo polazeći od  onog  mjerodavnog polazišta- ne prosuđujemo namjere već naprosto djela - objektivni misaoni izraz  i njegovu nužnu povijesnu djelotvornost . Zato u prikazu oba skupa  valja razotkriti  one temeljne misaone radnje  ili drugačije rečeno  prirodu jednoga mišljenja  koje dakako nije neutralno niti pak stoji po strani u odnosu na društvenopovijesni  fakticitet.

Čini nam se stoga bitnim utvrditi  ono što jedno mišljenje izražava i svodi na konkretan  pojam kao što se čini bitnim na samom materijalu  konkretno pokazati neispravnost i iskrivljavanje  osnovnih pitanja  našeg društvenog razvitka.

Stoga suprotstavljanje  bitnim tezama sudionika  oba savjetovanja  valja shvatiti  ne samo kao po sebi  razumljivu  osnovu kritike  već i kao pokušaj  da se na jednom mjestu  i s dovoljno kritičke odlučnosti  ukaže na stvarne političke i teorijske dokaze  unutrašnje nekoherentnosti i proturječnosti pojednih teza čineći njihov konzervativni i reakcionaran karakter  očiglednim. Zbog toga naša kritika iracionalističke proizvoljnosti , proturječnosti, nefundiranosti osnova, sofističke argumentacije , dakle, militantno  demonstriranje  iracionalizma što se probijao na oba skupa oblikujući jedan  jedinstven politički stav  snagom bez presedana u novijoj povijesti Jugoslavije  bit će koncentrirana u ovih par točaka

 

 

• Udružena opozicija optužuje Partiju  za represiju , progone, suđenja i ugrožavanje demokracije  i slobode stvaralaštva. Oba su skupa naravno istakla nužnost slobode stvaralaštva nasuprot tobožnje službene, partijske  ili pak političke represije . Glavna točka optužbi  Partije jest gušenje  slobode stvaralaštva . Politika partije  u kulturi je , kako nas uvjerava  književni kritičar Zoran Gavrilović, represivna, primitivna, posesivna, agresivna : ‘’ Znači da taj primitivizam i ta posesivnost po mome mišljenju  dovodi do trajnoga sukoba između stvaralaštva  koje kao osnovnu pretpostavku ima slobodu i pravo na privatnost’’.

Dijagnozom našeg vremena  kao vremena orvelovskog predskazanja  Ljubomor Tadić se potrudio ustvrditi  ‘’karakteristično povećanje  prinudnih represivnih  mera vlasti u sferi kulture uperenih protiv  pisane i protiv usmeno kazane reči.’’ Nasuprot poštovanju  demokratskih tradicija građanskog svijeta komunistička vlast  kritičku slobodnu reč izvrgava  represijama  i svakojakim  sumnjama a inicijatori se povrgavaju nečuvenim  oblicima političkih represalija .

Mi istina nismo protiv slobode niti protiv sloboda stvaralaštva ili pak prava na privatnost. Mi smo protiv slobodne gluposti. I u tom pogledu ne valja  se zavaravati. Jer ovdje je na djelu  jedno posve perfidno posve politikansko  inzistiranje  konzervativnih ideologa dok se kroz  demonstriranje  protiv tobožnje represije  a za slobodu stvaralaštva  stvarno radi  o političkim zloupotrebama  slobode stvaralaštva, o nastojanjima da se u sferi kulture i umjetnosti  vodi politička borba za posve određene političke ciljeve . Kao dokaz da partija  i njeno rukovodstvo  pribjegava  represijama i zabranama  da proganja i zatvara  pisce autorima Gavriloviću i Tadiću poslužit će slučaj Gojka Đoga u Beogradu i Šešelja u Sarajevu. No i u jednom i u drugom slučaju  nije se sudilo jednom pjesniku niti jednom esejisti  već prije svega jednom bezumlju.

 

• Udružena opozicija nastoji demistificirati  revoluciju i čitavu noviju historiju  jugoslavenskoga društva

Snage kontrarevolucije danas kod nas upravo se manijačkom snagom trude  da našu revoluciju  i našu noviju povijest  u cjelini svedu  na antihumanističku , nedemokratsku borbu  komunista za vlast. Te snage danas objavljuju  ‘’period demistifikacije’’ komunističke vlasti  koja se u četrdeset godina  vladavine pokazuje kao ‘’mračnjaštvo’’ i naprosto kao poigravanje  sudbinom mnogih naroda , kao beznadežno srljanje u propast , kao četrdesetogodišnje crkavanje  ili pak održavanja  uz politiku represija  i u znaku  ideološke monomanije. Godine poslije smrti Tita pogodne su za osvajanje slobode a demistifikacija revolucije i historije NOBa naovamo ‘’spada u najelementarnije i najplemenitije  odlike učenjaka i pisaca.’’

Primjer jednog osobitog demistificiranja naše revolucije i posljeratnoga razvoja nalazimo u beogradskoj diskusiji Matije Bećkovića:

‘’Građanski rat  je središnji događaj  naše istorije  i naše sudbine. U našim narodnim pesmama ima svega, sem stranih jezika , tumača i prevodilaca. Tukli smo se izgleda najviše jedni s drugima pa to činimo i danas. Pola će veka od drugog svetskog rata  a mi još živimo  od raskopavanja  jazova umjesto da zatrpavamo krv i rane. Čak se i patrijarhu prebacuje  što se drži monaškog načela da prašta a ne zaboravlja. Još je u Dušanovom zakoniku zapisano ‘’Ko kinji mrtvace i sveti se grobovima kaznit će se  kao da je   čoveka ubio’’ Evo u osvit 21 veka lome nam grobove, oslepljuju stoku , siluju decu i monahinje . A kako i ne bi kada  to činimo sami. Tražimo moralno političku podobnost - tko želi da ima grob. Imamo  aktiviste koji imaju snage da sede  po grobovima i iskucavaju imena nepodobnih mrtvaca.’’

 

Vjerojatno ni čitalac kao uostalom  ni autor ovih redaka ne može se oteti dojmu odvratnosti što ga ostavlja  svaka riječ ovoga citata. I upravo je čudovišan taj  intelektualni primitivizam i duhovna atrofija ovog pisca, začuđuje ta konzervativna zakopanost u prošlost. Građanski rat nije  središnji događaj  naše povijesti . Narodno oslobodilačka borba  jest raskid sa milenijskim letargijama, tavorenjima i borbom  za puki opstanak. Od oslobođenja do danas  naše se društvo razvijalo  samosvojno u pravcu nove socijalističke civilizacije  i početnom ostvarivanju  oslobođenja rada. No taj put  nije bio lišen  bremena historije  niti onih proturječnosti sa kojima  se jedno suvremeno društvo nužno suočava. Ali genocid nije pojava koja je imala prostora u novijoj Jugoslaviji. No postoje određena opterećenja prošlosti što još pritišću svijest današnjih generacija. Postoje mnogi živi sudionici  i žrtve međunacionalnih obračuna  u drugom svjetskom ratu  i ranije. Ustaški pokret  kao ekstremni  nacionalistički pokret  među Hrvatima provodio je genocid nad srpskim narodom , četnici kao  velikosrpski pokret provodili su  genocid  nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Balistički pokret  među Albancima  pribjegao je  akcijama genocida prema Srbima i Crnogorcima. No ne možemo prihvatiti tezu  da je genocid kao proces  koji najviše zaoštrava  odnose među etničkim  skupinama kod nas danas na djelu.

 

Bećkovićeva glavna teza izražava shvaćanje  o ugroženosti vlastitoga naroda što je primjereno svakom nacionalizmu . Svim je nacionalizmima  zajedničko  da vide svoj narod  ugroženim i da eskaliraju  svoju djelatnost pod vidom tobožnje  obrane ugroženih nacionalnih interesa. Nacionalizmi su postojali i ranije jer njihov poraz  u zajedničkoj NOBi naroda Jugoslavije  nije značio i njihov kraj. Oni žive pritajeno  a u današnjoj političkoj situaciji u Jugoslaviji  stječu i šansu za obnovu i otvoreno djelovanje. Teorijska istraživanja naših revolucionarnih  marksista pokazuju da nema tog naroda koji ne može razviti  nacionalistički pokret i homogenizirati se usmjeravajući vlastitu agresivnost  na druge narode . I u tome nisu izuzeci  ni jugoslavenski narodi  usprkos  svim njihovim specifičnostima i činjenici  da žive u socijalističkoj zajednici . Nacionalizmi istupaju  u javnost  i zadobijaju veće šanse ukoliko je društveni razvitak  jače blokiran  socijalnim i političkim proturječnim tendencijama , stagnacijom samoupravljanja  i ako višenacionalna zajednica ne primjenjuje  pogodna institucionalna rješenja  za zadovoljavanje nacionalnih aspiracija. Bećkovićeva diskusija u Beogradu  paradigmatski je slučaj agresivnog, nacionalističkog istupa te ovo radikalno zauzimanje stava  nije ni svjesno  svojih krajnjih konzekvencija. Bećković se zalaže za tzv nacionalno pomirenje  oproštaj i zaborav  zločinstava  i one krvave povijesti  što je tako nemilice dijelila i uništavala ljudske živote. No krajnje su konzekvencije ovoga stava  više nego porazne, amnestija svih zločina ne znači ništa drugo  nego legalizaciju  ustaštva, četništva, belogardizma...te je prema tome već sada jasno da ideja o nacionalnom pomirenju nije drugo nego put ka novom stradanju.

Razmišljanje o karakteru posla ‘’moralnopolitičke podobnosti aktivista’’ u slučaju književnog kritičara Zorana Gavrilovića poprima ove forme: ‘’ Prema tome ono što ja vidim u ovom trenutku recimo taj slučaj Sarajevo...gdje god čovek dotakne sve slučaj do slučaja , mi to zovemo slučaj  u stvari je to ozbiljna jedna ugroženost , jedno smanjivanje prostora, jedno gubljenje daha’’ Svijest primitivnoga kulturnoga političara kao i primitivna i agresivna kulturna politika koja se provodi  kod nas dovodi nas u veliku opasnost , naravno, ali ne nas nego dovodi u veliku opasnost celu naciju’’.

Gotovo identične tvrdnje  o ugroženosti naroda kao posljedici  promašene  kulturne politike na ljubljanskom savjetovanju iznio je  Tone Patrljić: ‘’Osjećamo se ugroženi u državi zbog neodgovornih izjava   o nekakvoj jugoslavenskoj naciji , izjednačavanju  školskih programa  i zajedničkih jezgra...Osjećamo se ugroženima  i zbog usmjerenoga obrazovanja  koje je dalo nešto više prostora kulturnom odgoju  ali je na drugoj strani  izrazito  smanjilo narodno-konstitutivne školske predmete  na račun  prakticističkih  predmeta, marksizma, predvojničke obuke itd.’’

Patrljić također napominje : ‘’ nama ta naša nova država Jugoslavija, koja je omogućila našem narodu  prvi puta državno organiziranje  u slobodnu republiku Sloveniju , treba jasno reći koliko ekonomski dajemo za to bratstvo i jedinstvo i koliko dobijamo natrag’’.

Na ljubljanskoj tribini čule su se i druge ekskluzivno nacionalističke teze . Ovom prilikom mi ćemo se zadovoljiti  nabrajanjem onih najzanimljivijih: Slovenski narod  je u velikoj nevolji te se redefiniranje slovenstva  u sadašnjem trenutku u Jugoslaviji nameće kao nužna potreba; Jugoslavija nije organski društveni i privredni  prostor u kojem  bi se Slovenija mogla  konstituirati kao  društvena i ekonomska snaga  niti je Jugoslavija jedini  kulturni prostor  slovenskoga naroda;  Jugoslavija je politički savez ; Slovenski narod je istrgnut  iz srednjoevropskoga duha kojem pripada i gurnut je u sporazum  nemoćnih na  jugoslavenskom prostoru . Zato nema druge budućnosti  za slovenski narod  nego smrt; to što neki slovenski delegati  ne govore slovenski potkopava Ustav  i njegov avnojski duh. Zato delegati  moraju govoriti slovenskim jezikom u saveznoj Skupštini ‘’dok im njihova baza  ne da punomoć da govore nekim drugim jezikom’’. Provodi se ‘’profinjena asimilacija’’ Slovenaca jer u izlozima knjižara u Sloveniji  više od polovine knjiga je na srpskohrvatskom jeziku a ne na  ‘’originalu’’. Za ovu profinjenu asimilaciju odgovornost snose  najviši slovenski društveno politički radnici ; Treba svakako  postaviti table i natpise  na svim prilazima susjedne republike SR Hrvatske kako bi se znalo  gdje počinje  zemlja SR Slovenija, gdje počinje ‘’slovenska domovina’’; Svakako treba osnovati jedinstvenu slovensku instituciju  ( Sveslovenski duhovni parlament) koja bi bila oslobođena utjecaja ideologija , koja bi okupljala sve Slovence bez obzira na  teritorij  na kojem žive. Jer naposljetku  ‘’ bratstvo i jedinstvo  onakvi kakvi su danas predstavljaju  doprinos obezgavljivanju slovenstva’’.

Ideja ‘’združene  Slovenije’’ čini se također problematičnom imamo li na umu  njene moguće krajnje konzekvencije  o kojima je Stane Dolanc  pisao da se  združena Slovenija može ostvariti  jedino kroz politiku  dobrosusjedskih odnosa , otvorenih granica, ekonomske brige za slovensku manjinu i tijesnim  kulturnim kontaktima i kontaktima na svim područjima života.

Interesantno je  spomenuti da je izvjestan broj komentatora oba savjetovanja  nepotrebno inzistirao na  njihovoj ‘’idejnoj jasnoći’’ govoreći o narodu  i stvaralaštvu  kako bi se izbjegla opasnost nacionalizma. No već sada možemo tvrditi posve suprotno. Već i sam prikaz osnovnih teza nekih autora potvrduje da  oba savjetovanja  nisu bila lišena iracionalističkih poruka i onog osobitog  aktikuliranja  problema kulture i kulturnog stvaralaštva  čiji karakter možemo odrediti samo kao reakcionarni odgovor. Stoga začuđuju ocjene savjetovanja  koje su javnosti nedavno predočene. Začuđuje tako ocjena predsjednika Predsjedništva Udruženja književnika Srbije  Miodraga Bulatovića: ‘’Na tom skupu- čitamo u Politici- nije bilo nacionalističkih ispada to jest  bio je to jugoslavenski intoniran skup’’

Ali nacionalizam nije samo ono što se kao pojavnost iskazuje kao ‘’ispad’’, kao ‘’eksces’’ ili kao divljanje  grupe ljudi ili masa. Nacionalizam se upravo zbog svoje moralne i intelektualne nevrijednosti  kao poricanje društevopovijesnog napretka, kao mitologizacija povijesnog kretanja , kao srozavanje  razuma i uma  iskazuje i na ideologijskom nivou  te je za društvenu djelotvornost nacionalizma ovakj ‘’nivo’’ ne samo ‘’poželjan nego i nužan uvjet postojanja.

 

 

POLET, Zg. 1.2.1985.