DOKUMENTI

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

Pa s obzirom na  najnoviji problem ratnoga sukoba u Ukrajini i pitanja dokle može dospjeti jedna rusofobija koja vlada čitavom planetom danas, ja sam htio pred čitateljstvo iznijeti nekoliko dokumenata iz moga političkoga djelovanja koncem 80 godina prošloga stoljeća, dakle iz vremena neposredno pred ratnu kalvariju kod nas. Ne treba posebno uvjeravati kako su  negativno bili  razumijevani ovi moji prilozi na CK Hrvatske. Tako  sam   bio shvaćen primjerom desne orijentacije hrvatskih komunista koji su u birokratskim  oligarhijama  vidjeli posljednju slamku spasa. Tako je  i Partija, i ja zajedno sa njome, bila razumijevana nositeljem političkih, društvenih , ekonomskih , kulturnih i moralnih poraza koje je Hrvatski narod  doživljavao  pod vlašću republičkih oligarha i tajkuna . A ja sam opet figurirao u toj slici kao najuvjerljiviji primjer staljinizma koji se pozivao na nacionalne interese samo da bi ostvario svoju karijeru do koje mi je tobože bilo najviše stalo. I ta je rusofobija u mome slučaju kulminirala tezom da sam ruski đak  i agitator ruskih propagandnih instituta, agent KGBja ili NKVDa - nije bitno jer je to sve jedno te isto,a to je značilo da  u Titovom poretku ne mogu proći nekažnjeno. Ja sam nedugo kasnije sproveden u zagrebačku ludnicu Centra za mentalno zdravlje u kojoj sam trebao  ostati cijeli svoj život ali sam stjecajem povoljnih okolnosti u Australiji iz te ludnice izvučen pa se sada sjećam ovih mojih priloga za koje  su i moje kolege na poslu govorile da su ‘’gluposti koje  samo lete zrakom’’ ili pak da je riječ o’’ razvlačenju mrtvoga psa’’, da čovjek pukne od smijeha.

Ja poštovanom čitateljstvu prilažem  četri priloga iz toga vremena: Naša društvena kritika , Prosto zrakom glupost leti, Razvlačenje mrtvoga psa koji su objavljeni u zagrebačkom Poletu i tekst Antisocijalizam Radomira Lukića koji je objavljen u  zagrebačkom Studentskom listu. Na treba ovdje posebno napominjati da su naslovi tih mojih priloga kao i podnaslovi i lidovi bili redakcijski.

 

I konačno  htio bih reći par riječi o toj kritici i o kritici te kritike koja je predstavljena čitateljstvu u mojim radovima kao i u Bijeloj knjizi iz 1984 godine koja je predstavljala najviši partijski i državni dokument toga vremena, dakle vremena pred totalni raspad države i ratna stradanja  početkom 90 godina prošlog stoljeća. I kada se gledaju danas te kritike onda se svakom normalnom čovjeku postavlja pitanje : kako je bila moguća jedna zajednička država na takvim tezama , sa takvim animozitetima, sa takvim nacionalnim i vjerskim razmimoilaženjima, sa takvim netrpeljivostima, sa takvom nacionalnom arogancijom, brutalnošću, isključivošću. Pa meni se i onda i danas čini da nikako nije bila moguća!

 

 

 

 

 

 

 

NAŠA DRUŠTVENA KRITIKA

 

 

 

 

Ako pojam “kultura” ne ograničavamo na pitanja umjetničkog stvaralaštva onog literarnog, teatarskog, filmskog itd. već ovim obuhvatnim pojmom označimo duhovnu proizvodnju jednog društva, tada predmetom ove rasprave može biti i naša društvena kritika ili bolje priroda naše društvene kritike ili društvene teorije koja sebe u svojoj samodopadljivosti jos naziva lijevom kritikom, lijevom teorijom a ponekada i  neideologijski posredovanom društvenom znanošću kao  čistom istinom.

No valja na samom početku onemogućiti pojavu izvjesnih nedoumica koje se mogu javiti utvrđujući teorijske i praktičke granice kritike o kojoj je riječ. Ako bismo pokušali skicirati karakter lijeve kritike kod nas danas, tzv.  lijeve negacije to mišljenje možemo obuhvatiti ovim popularnim  tezama ili optužbama:

Politička praksa Partije praksa je neargumentiranih birokratskih presuda i kvalifikacija . Politička praksa Partije praksa je političke hajke protiv inteligencije . Politička praksa Partije praksa je neargumentiranih i autoritarnih osuda. Politička praksa Partije praksa je  birokratskih oligarhija koje u nacionalnoj vlasti imaju neiscrpan izvor privilegija. Praksa Partije praksa je represije i drakonskih kazni. Praksa Partije otkriva onu birokratsku samovolju nezamislivu u zemlji sa pravnim poretkom. Praksa Partije praksa je moralne i političke diskriminacije . Tradicija Partije  tradicija je  diskriminacije, etiketiranja  i klevetanja neistomišljenika čime se potrđuje bit birokratske ideologije, ono teološko svojstvo staljinizma- neprijatelj je svatko  tko ne misli kao mi i tko nije s nama taj je protiv nas.

Politička praksa partije  prema nekim teoretičarima jest politička grmljavina  u kojoj je kultura povod za međurepubličke obračune i predmet manipulacije  birokratkih oligarhija , dimna zavjesa  za nove ofanzive  konzervativnih  i antidemokratskih snaga jugoslavenskog poretka koji se svim sredstvima opiru  neminovnim i radikalnim  društvenim reformama u smjeru demokratskoga  socijalizma  i stvaranja prosvjećenog civiliziranog društva u kojem bi stvarna sloboda pojedinca i integralna demokratska prava  građanina bila pretpostavljena svakoj autoritarnoj birokratskoj državi.

Metode partije ovi autori uspoređuju s metodama kulturne revolucije u Kini . Partija pati od idejnog konzervativizma. Partija je nosilac  historijske regresije  u razvojnim koncepcijama društva, ekonomiji , kulturi i civiliziranju jugoslavenskog prostora. Partija je nosilac  političkih, društvenih, ekonomskih, kulturnih  i moralnih poraza koji jugoslavenski narodi doživljavaju  pod vlašću  birokratske oligarhije i njenih čelnika. Marksizam je stvaralački  i moralno odavno istrošena ideologija. Sve ovo i još štošta drugoga ovim autorima objektivno označava poraz  demokratskoga socijalizma.

To su glavne teze koje nam se podastiru  a u nešto izmjenjenoj formi ili pak eksplicitno takve bivaju dostupne i javnosti. Podastiru ih na primjer znalac i stradalnik, filozof i patetičar  Svetozar Stojanović, kulturolog Predrag Matvejević a i onaj literat i osvjedočeni prijatelj  istine i pravde Dobrica Ćosić. Doista sve sami ‘’misleći ljudi’’. Malo prije u raspravi   Puhanić je rekao kako  valja u Partiju  uključiti sve misleće ljude. Zar baš ‘’sve misleće ljude’’?! Kada je o Partiji riječ  vazda treba imati na umu  da Partija nije nikakav  skup mislećih ljudi, filozofa , teoretika  ove ili one orijentacije , kvazimarksista. Mi imamo posla sa partijom proleterijata  i samo sa Partijom proleterijata. Valja također imati na umu  da je marksistički ili komunistički intelektualac  onaj bez čijeg se udjela  organizirani   komunistički pokret ne može zamisliti  i koji je kadar shvatiti  perspektive radničke klase  prihvaćajući stavove  koji odgovaraju historijskoj težnji i interesima proleterijata . Valjda je Partiji stalo do takvog intelektualca?! Idemo dalje!

Ovakve percepcije socijalizma  nisu niti nove, nipošto originalne, ponajmanje je takvo shvaćanje  otkrice tzv lijeve inteligencije. Kurioziteta radi  napominjemo: ako bismo ovo mišljenje  unutar idejnog procesa  i njegovih različitih tendencija  u radničkom pokretu htjeli , i pored svih historijskih modaliteta što ih ono nužno trpi, historijski situirati , tada bismo njegovo mjesto  i izvorišnu točku  našli u društvenoj teoriji  19 i prve polovice 20 stoljeća, što je poistovječivala socijalizam  i komunizam sa vlastodržačkim , diktatorskim, autoritarnim i doktrinarnim sistemom .

Proudhon je pisao: Poput armije  koja je od neprijatelja  otela topove , komunizam nije učinio ništa druge već je na armiju posjednika  okrenuo njegovu vlastitu artiljeriju. Rob je oduvijek  oponašao gospodara- ili na jednom drugom mjestu- Nikakve partije nikakve vlasti, apsolutna sloboda čovjeka i građanina . To je u tri riječi naše  društveno i političko uvjerenje ‘’. Ili recimo jedan ruski anarhist Voljin : ‘’Komunistička vlast je pravi malj’’

 

Ali mi griješimo  ako bismo tek tako protagonistima naše tobože lijeve kritike  pripisali ime anarhisti. Jer posrijedi je kudikamo složeniji proces  kojeg ne možemo objasniti  tek nekom historijom ideja i historijskih utjecajem  anarhizma na našu tzv lijevu kritiku. O utjecaju je moguće govoriti tek utoliko što jedna retorika ima značenje političke fraze dok su stvarne političke intencije bitno drugačije.

Generalizirajući negativni sudovi o našem komunističkom pokretu ne mogu imati za posljedicu ništa drugo  nego težnju za njegovim rušenjem u ime nekog drugog realnog historijskog pokreta. Tako je naša lijeva inteligencija lijeve orijentacije  tek sa stajališta građanske klase  jer odgovara po sili inercije  onome  što se zove lijevom inteligencijom  u građanskom društvu  u smislu lijevog građanskog liberalizma. Ali s obzirom na njene bitne  političke i praktičke intencije ona predstavlja desnu  opoziciju u bici za socijalizam- danas u našoj zemlji. I to stoga što se  njena kritika  ne usredsređuje  na državu kao određeni tip političke prakse, kao ideologiju i kao proizvodni odnos. Kada kažem država kao proizvodni odnos  prije svega mislim na onu  funkciju države koja se odnosi na ekonomski nivo, posebno na proces rada  I produktivnost rada  kao I na onu njenu sposobnost  da fiksira proizvodne odnose  u odnose formalnoga vlasništva kao i na činjenicu  što sačinjava  kohezioni okvir razmjene roba uključujući kupovinu i prodaju ljudske radne snage.

Kritika je ovdje usmjerena  ka komunističkom pokretu  kao svemoćnoj birokraciji . U ovoj misaonoj konstrukciji  ne smo što se metodički luta tako što se  proizvoljno identificira država i komunistički pokret, naš socijalizam i staljinizam, što se identificira samoupravljanje kao specifični oblik društvene organizacije  rada i oblik diktature proleterijata  s birokratskom samovoljom  i diktaturom partije  odnosno njenog najužeg rukovodstva , već se to javno artikuliranje  jedne političke prakse i političkog interesa razotkriva upravo kao desna provokacija.

Ako je riječ o umjetničkoj kritici, kulturnoj kritici  onda je riječ o stajalištu da umjetnost i kultura predstavljaju prostor  samodovoljnosti i imanencije  koja nema nikakve veze  sa društvenim totalitetom. Vidjeti u djelovanju umjetnosti i umjetničke kritike  neke društvenopovijesne relevancije  značilo bi očitati  nešto što u umjetničkom diskursu ne postoji. Stoga svaka kritika te kritike i toga stvaralaštva  nailazi na primjedbu  da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno  kritizirati tu imanenciju  ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle pristajući na njen privilegirani položaj. U literaturologiji ponekad nailazimo i na takve posve znanstveno neprimjerene tvrdnje  kako npr. logički semantički izvod istine mora biti ontološki dostatan upravo zato  što literatura ne poznaje zbilju izvan jezičke. S druge pak strane kritika ove loše apstraktnosti  i poimanje literarnoga djela kao rada uvijek društveno određenog  što sabire i reproducira totalitet povijesnog iskustva  osuđeno je na trpljenje  kvalifikativa teorije odraza. To je tako!

Možemo se osvrnuti i na još jedan primjer.Poznat je karakterističan  provincijalizam  našeg takozvanog lijevog intelektualca  čija se jedna posljedica i to ne malo važna sastoji često  u ozbiljnom vjerovanju  u originalnost  nekog teorijskog proizvoda samo neka je on razrađen kod stranog autora. Ta se djela međutim ne uzimaju  u obzir  uz pomoć kritičkoga rada na njihovoj metodi i teoriji iako ona često sadrže u stanju znanstvenih elemenata  u ideologijskom iskazu  posve marksistički neautentične pojmove koje prethodnim kritičkim radom treba ‘’pročistiti’’. Tako jednom našem nazovi marksisti pozni Andre Gortz

‘’ nema sumnje  nastoji izgraditi  suvremenu teoriju  revolucije primjerenu uvjetima neokapitalističke zbilje’’.

Doista nema sumnje u to da akademski malograđanin u ništa ne sumnja. Naposljetku nemoguće je  da on još sumnja  i u ispravnost vlastitog suda.

Ako bez ikakvih iluzija i lažnog stida pogledamo sve te tobožnje  marksiste, kreatore lijeve kritike nećemo moći osporiti da među njima ima  dosta cinika, ljudi koji prodaju  svoje pero i svoj mozak onome tko bolje plaća ili koji neprimjetno mogu da promijene usmjerenost svojih misli  čim ona zasmeta njihovoj karijeri

 

Takozvana lijeva kritika često podgrijava neke stare teme i stara suprotstavljanja . Marxa optužuje za tobožnji pozitivizam Kapitala, u Marxu vidi inauguratora staljinizma; ona raspravlja  o Lenjinu kao nasilniku  nad umjetnošću i kulturom, raspravlja o tome  da li pojave revolucionarnog terora treba podvesti pod teoriju državnog razloga, ona objavljuje opasnost  restaljinizacije  kao što dolazi i do pitanja  političkog i revolucionarnog  makijavelizma kod nas.

Ali što se teorijskih dometa ove kritike tiče mi znamo da se iz ocjene društva kao društva opće prostitucije , nehumanih odnosa  koje stvara  novac i kapital radikalna kritika tu i zaustavlja  čineći čitave generacije studenata potpuno nesposobnima  da shvate konkretne uvjete za društvene promjene. Zapravo radi se tu o jednom tobožnjem radikalno-kritičkom pokušaju obračunavanja  sa snagama vulgarnog ideologijskog obranaštva  postojećeg. Kažem tobožnjeg  jer se zapravo najčešće radi o vrlo banalnoj, površnoj  i ako hoćete  otrcanoj kritici koja umišlja da napada  nešto više , od kako je jednom bilo rečeno, apstraktnog odsjaja  stvarnih društvenih proturječnosti. Radi se o kritici koja je sama sebi svrhom, točnije kojoj je svrha  visokoparna promocija njezinih autora. Naravno ona ne živi  u potpunosti sama od sebe. Njezin je razlog postojanja  jednako skriven  u njenoj  neprijateljskoj prijateljici, onoj vrsti  političko-ideološkog kičeraja  kojem je stalo samo do novih premaza starih površina . U ovoj pomalo mediokritetskoj situaciji  pristupanje relevantnim aspektima  naše zbilje  stvarnom marksističkom analizom i sama pojava  marksističke kritike izaziva ljutnju i užasavanje , jer se ni prema čemu  ne odnosi sa strahopoštovanjem i jer je u svojoj biti kritička i revolucionarna. E takva kritika biva od strane lijevog inteligenta kvalificirana staljinističkom, reakcionarnom,konzervativnom , nosioci marksističke kritike imenuju se staljinistima , reakcionarima, konzervativcima, pokatkada se imenuju i ovako: agent ovog ili onog političara, špijun Centralnog Komiteta, ljudima kojima je istinito  samo ono što donosi  uspjeh i otvara put  prema položajima  i da je tom osnovnom cilju sve  podređeno.

 

Situacija vapi za marksističkom kritikom  ali kritika nije aparatna osoba koja će se pojaviti da nas prevede preko intelektualne pustinje . Ona je prisutna  u načinu vođenja teorijske rasprave, u formiraju prostora te idejno-teorijske borbe  ili je ,sa druge strane, prisutna kao administrativno tijelo  koje glasa što je pravilno a što nije. Ako ne stvaramo taj prostor , a do sada ga  guše i mimikrija i apologija kritika će nužno nastupati  kao sankcija koja najviše pogađa upravo mogućnost razvoja marksističke društvene  kritike.

 

Htio sam samo ocrtati neke sporne momente  kada je riječ o našoj tzv. lijevoj društvenoj kritici.

 

 

POLET , Zagreb , 1.6.1984.