Giovanni Francesco di Bernardone

Slika Jusepea de Ribera

Franjo Asiški u meditaciji«, Francisco de Zurbarán, Španjolska oko 1658.; Alte Pinakothek, München

Franjo Asiški (Asiz, 1181. - Porcijunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom - Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.

Bio je sin Pietra Bernardonea, trgovca u Asizu (Umbrija), i majke, francuske plemkinje imenom Pica Bourlemont.

Prema jednoj pretpostavci ime Franjo (tal. Francesco, Francuzić) nadjenuto mu je zbog majčina porijekla, a prema drugoj dao mu ga je otac zbog trgovačkog uspjeha što ga je imao u francuskoj pokrajini Provansi.

U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život.

Za vrijeme rata s Perugiom 1202.-1203. pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio.

U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti.

Nakon ozdravljenja, 1204.-1205. nastoji se priključiti križarima, no stigavši do Spoleta ponovno se razbolio i vratio kući.

»Odreknuće od zemaljskih dobara«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.

Bazilika sv. Franje u Asizu

Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce.

Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu.

Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva.

Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera.

Kako bi suzbio tu opasnost papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinu autoritetu odobrava njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog - franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće).

Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda - klarise.

Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi.

Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1220. godine.

Franjo je više puta pokušao doći do Svete zemlje i Jeruzalema, no nema pouzdanih podataka je li u tome i uspio.

Znano je samo da je kod Damiette u Egiptu susreo saracenskog sultana, a životopisi govore i o tome da mu je propovijedao evanđelje.

Ipak, već za njegova života prva su braća stigla i do Svete zemlje, te se nastanila u Jeruzalemu i Akri.

»Sveti Franjo pred papom Honorijem III.«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.

Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako veseli i sestrici smrti.

Umire uz crkvicu Porcijunkulu na asiškom polju, 3. listopada 1226.

U svojim spisima Franjo se podjednako služi latinskim i narodnim, talijanskim jezikom, te ga se drži i začetnikom talijanske književnosti na narodnom jeziku.

Pjesnik u stilu provansalskih trubadura, autor Pjesme brata Sunca (Cantico del frate Sole), poznate i kao Pjesme stvorovima.

Franjo se obraća narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi.

Franjo kao putujući misionar- siromašak (tal. poverello) i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.).

On je ujedno i nastavljač učenja heretika, Albigenza i Valdenza, o apsolutnom siromaštvu, ali pritom, za razliku od njih, u potpunosti prihvaća crkvenu vlast, želeći Crkvu obnoviti iznutra.

Protivnik je bogatstva među redovnicima i samostanskih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnje samostana.

Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.

Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.

Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće opisali su njegovi životopisi.

Najpoznatiji su: Životopis Tome Čelanskoga, Bonaventurine Legenda Maior i Legenda Minor, Peruđinska legenda, te Legenda trojice drugova.

Inače, nastariji dokument o Franji Asiškom alegorijska je priča Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom.

U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom.

Usto, tu su i brojni spisi koji, u skladu s tadašnjom hagiografijom donose fantastične detalje iz Franjina života.

Najpoznatiji takav spis zasigurno su Cvjetići (tal. Fioretti), koji uključuju i Franjino propovijedanje pticama.

Cvjetići su anoniman talijanski prijevod spisa Actus beati Francisci et sociorum eius, koji je krajem 13. ili početkom 14. st.

Cvjetići sugestivno dočaravaju prvobitni franjevački duh.

»Smrt i uzdignuće sv. Franje«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.

 

PJESMA STVOROVA

sv. Franjo Asiški

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.