Boris Cvjetanović

Druga polovina 80-ih - Autoportret

Rođen: Zagreb, 21. travnja 1953.
Zagreb, Hrvatska - hrvatski fotograf

Profil: Od 1976. do 1984. radio je kao kipar-restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu.

U tom je periodu započeo svoj fotografski rad, a od 1981. objavljivao je fotografije u studentskim tiskovinama (Studentski list, Polet).

Od 1984. naovamo profesionalno se bavi fotografijom, u statusu slobodnog samostalnog umjetnika. Trenutno radi kao izvanredni profesor fotografije na Likovnoj akademiji u Zagrebu.

Od 1981. do danas izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

2003. godine s Anom Opalić predstavljao je Hrvatsku na 50. bijenalu u Veneciji.

Objavljivao je fotografije u brojnim novinama i časopisima.

Nagrađen je u Japanu, u okviru izložbe “-ism '95: The 1st Tokyo International Photo-Biennale” nagradom Nikon Camera Co., a u Hrvatskoj Velikom nagradom na izložbi „Hrvatska fotografija 1997.“, te nagradom Homo volans.

1996. objavio je knjigu fotografija Prizori bez značaja. Njegovi su radovi uvršteni u knjigu Echoes Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamija (The Monacelli Press, New York, 1996.).

Cvjetanovićeve fotografije nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Hrvatskog povijesnog muzeja, Galerije Dante -Marino Cettina (Umag), Galerije umjetnina u Splitu, u Tokyo Metropolitan Museum of Photography te u privatnim zbirkama.

Boris Cvjetanović, zacijelo jedna od najosebujnijih pojava u hrvatskoj fotografiji posljednjeg desetljeća, stjecajem okolnosti u javnosti je zasad poznatiji po svom dijelu opusa koji bi se općenito mogao opisati kao miran, spokojan i na kraju krajeva - čemu izbjegavati riječ - lijep.

Radi se naime o ciklusu za koji sam autor tvrdi da je stvoren u dokolici i još uvijek otvoren, ciklusu, koji se pojavljuje već s obzirom na vrijeme kada je nastao pod nazivima Ljetovanje, Prizori bez značaja ili pod samozatajnim nazivom: Fotografirano.

Kako je Boris Cvjetanović autor koji bi se mogao odrediti kao klasičan fotograf, u dimenziji u kojoj se drži rafinirane crno-bijele fotografije s već zaboravljenim bogatstvom tonske ljestice naspram galopirajućeg sivila aktualnih izvedbi, pa i po svom postavljanju točke gledišta koje uključuje nevidljivog fotografa, dakle promatrača koji se ne nameće s nekim intervencijama u kutevima gledanja niti se prizorima agresivno približava - otvara se i pitanje ljepote tih fotografija, zapravo i začudo prilično važno od samih početaka fotografije.

Melankolična dokolica

I mada ciklus Ljetovanja svjesno ne teži otvarati nikakva pitanja, teorijska mudrovanja niti plutati proturječjima postmodernističkih estetika - i ne teži tome radikalno sve do naslova Fotografirano, sam naziv Prizori bez značaja svakako kontekstualiziraju ovaj dio opusa.

Teško je izbjeći iskustvenom i intelektualnom dojmu da je ono što fotograf snima ipak značajno.

Ovdje je to pak i teže jer kristalne prazne vaze, čipke, tepisi, svijeće čudna izgleda, kada na koju pada zraka sunca, peći, prozori, čudno smještena žica na fasadi, cipele ostavljene ispred haustora, starac koji sjedi u unutarnjem mediteranskom dvorištu gledan odozgo, lusteri, lusteri odzrcaljeni u ogledalu, mutna slika televizije na čistim plohama ormara, pa čak i zbunjiva muholovka izgledaju zapravo vrlo značajno.

Nepripremljenom gledatelju koji je samo čitao ili čuo o drugim dijelovima Cvjetanovićeva opusa, oni svakako mogu biti u prvi mah pa i u drugi, mučno iznenađenje.

Naime kao kontrapunkt mirnoj melankoliji ljetovanja, dragocjenim predmetima, prisnim kućama prijateljima i obitelji, otvara se mračan donji sloj cijeloga niza ciklusa :Mesnička 9, Ljudi iz šahtova, prizori iz bolnica, ludnica i zatvora, prizori deložacija, ciklus o četveročlanoj obitelji sitne dječice čija majka leži u zatvoru zbog neplaćene struje i plina, i napokon Radnici - u gami od beznadnih labinskih štrajkaša preko radnika Munje i Dioza.

U Mesničkoj 9 Cvjetanović prati Drageca, osobu s gradskog društvenoga dna, na neki način bezazleno čudovište nalik onima Diane Arbus, i prati ga do obiteljskoga ambijenta.

Tu se otvara deprimirajući niz fotografija obitelji koja zamire u podrumu, u prljavoj posteljini slijepi, dementni, s onu stranu beznađa koje dijeli čak i pas.

U ljudima iz šahtova Cvjetanović prati beskućnike, ulazi u njihove podzemne prostore, ovjekovječuje amijente s naplavinama ubogih parodija kućnih predmeta, pa čak i ukrasa.

Vjerojatno najpotresniji dio mračnoga dijela Cvjetanovićeva opusa su bolnice: beznadna zauvijek osuđena djeca i umirući starci, nemoćni nadnaravno usamljeni patnici svjesni vlastite patnje, u žrvnju institucionalizirane i nemoćne medicine.

Uznemirujuće slike ludnica: psihopata, alkoholičara i narkomana sa suludim svjetovima koji se otkrivaju po tatuažama koje bolesnici rado pokazuju, kao i divljačke tragove pokušaja samoubojstva, bilježe beznadnu i zastrašujuću osjećajnu udaljenost snimanih ljudi.

A u isti krug tih sudbinskih egzilanata u jezu ili tjeskobu spada i ciklus Radnici.

Beznadni labinski štrajkaši naravno nisu socijalno-revolucionarni zapis mada bi se takvim mogao pričiniti.

Autor prati radnike do njihovih domova: njihova drama nije samo socijalna drama. Možda je suštinskija njihova posvemašnja obeskorijenjenost. Tu opet počinju igrati ambijenti, predmeti i odjeća.

Sumorni interjeri s lažnim tkanicama i nazidnicama, visoko postavljeni besmisleni i raspadnuti atributi ukrašavanja doma dotjerani do grotesknoga: naplavljeni jelenski rogovi ukrašavaju prostor ravnopravno kao slika predsjednika.

Drama je počela mnogo prije zatvaranja rudnika.

I mada se može pretpostaviti da su rudari bar došavši na posao bili manje više psihofizički zdravi, njihova izdvojenost nalik je izdvojenosti radnika Dioza.

A tjeskoba i usamljenost radnice za šivaćim strojem nalikuje donekle onima koje vidimo u prizorima iz bolnica.

Dakako, bilo bi razloga za razmišljanje o individualnim razlozima ovog kontrapunkta u Cvjetanovićevu djelu, ali fenomen je u povijesti fotografije prilično poznat.

Vjerojatno je ilustrativno naglasiti da autor nije tragao za tim temama, one su ga nekako nalazile: Dragec je sam zatražio da ga snimaju, bolnice su dijelom bile narudžba, labinski rudari profesionalni zadatak. Ali to otvara neka druga pitanja, a ne ona o neobičnosti kontrapunkta.

Mrlje i grafiti