Sveti Leopold Bogdan Mandić

  

 

Sveti Leopold Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. - Padova, 30. srpnja 1942.) je drugi kanonizirani hrvatski, svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana.

Roditelji su mu bili podrijetlom iz Zakučca.

Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold.

Bio je najmlađe od dvanaestero djece.

Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani.

Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično.

U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti.

Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”.

Bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje.

Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva.

Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata.

No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu.

I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće.

Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi.

Postat ću njihov misionar”.

Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red.

Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

U dobi od 16 godina polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji.

Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i u Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu.

Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.”

Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!”

Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskog rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor.

Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!”

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.

Prije smrti o. Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi.

Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica ostala je pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata.

Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim.

  

Svetište sv. Leopolda u Padovi

  

Posjeta pape Ivana Pavla II ovom svetištu

  Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983.

Spomendan mu je 12. svibnja.

Kip Svetog Leopolda Bogdana Mandića u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci 

 Kip Sv. Leopolda Bogdana Mandića u bazilici Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici