U spomen na čikaško krvoproliće, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke demonstracije.

Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.

I u Hrvatskoj blagdan rada počeo se slaviti 1890.

Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice.

Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova.

U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1.000 radnika naglašavali:

Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.

Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.

Prvomajska parada 1954, Beograd

U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu.

Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.

 S vremenom su i proslave blagdana rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama.

Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima.

Potpunu degradaciju blagdan rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu.

Unatoč svemu, 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.