Drago Gervais (Opatija, 18. travnja 1904. - Sežana, 1. srpnja 1957.), hrvatski književnik i pjesnik

Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbatia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais.

 

S nonićem na barci

 

Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Sveučilište (Pravni fakultet) završio u Zagrebu.

Služio je kao odvjetnički pripravnik u Bjelovaru i Beogradu.

Odmah i poslije rata vratio se u svoju oslobođenu domovinu, da bude pri ruci narodnim vlastima oko sređivanja prilika u Istri, iz koje je za vrijeme krute fašističke vladavine morao emigrirati.

Neko je vrijeme radio u Tanjugu, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, a onda se opet vratio u Rijeku, gdje je preuzeo funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957., u Sežani.

Pisao je pripovijesti, feljtone i komedije (Reakcionari, Brod je otplovio, Radi se o stanu, Karolina riječka), ali je u književnost ušao prije svega kao čakavski pjesnik.

Već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) postigao je velik uspjeh i postao ne samo pjesnik svoga zavičaja nego i jedan od naših najboljih dijalektalnih pjesnika.

Pjesme

Moja zemja (Pod Učkun)

Sunce
Nonići stari
Tri nonice
Trešete
Briškule
Pipa
Boći
Na kafe
Tri kraji
Barufa
Barke faren
Kmeti
Stari zakon
Bog domovina
...i mnoge druge.

Tri nonice

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.

Komedije

• Radi se o stanu (1951)
• Karolina Riječka (1952)
• Duhi (komedija u tri čina)(1953)
• Reakcionari
• Brod je otplovio
• Čudo od djevice Ivane
• Palmin List
• Ujak iz Amerike

 

Ove je pripovjetke Gervais napisao nakon završetka Drugog svjetskog rata.

To je dvanaest pripovjedaka u kojima opisuje izbjeglištvo svoje obitelji i njezino djelomično propadanje.

Po dolasku talijanskih okupatora, 1918. godine, kao istaknuta hrvatska obitelj, Gervaisovi bježe iz Opatije.

Najprije je otišao otac Artur Gervais, zatim gimnazijalac Drago, nakon toga mati Klementina i sestra Blanka.

Na kraju je otišla i nona Marjanka koju su Talijani grubo prognali iz Opatije.

Nono Francik je umro prije toga...

 

U knjizi su sve čakavske pjesme koje su do sada objavljivanje u pojedinim izdanjima Čakavskih stihova od 1939. godine.

Zatim su tu sve pjesme koje sam pronašao u rukopisima, a koje nisu bile nikada tiskane.

Neke od poznatijih Gervaisovih pjesama postoje u nekoliko inačica koje se također nalaze u ovoj knjizi.

Ukratko, tu su sve pjesme za koje znamo da ih je napisao Drago Gervais.

 Najbolji dio Gervaisova pjesništva nastao je u vrijeme kada je pjesnik, zbog talijanske okupacije, boravio daleko od rodnog kraja.

To je u mnogočemu utjecalo na autorovo stvaralaštvo.

U najvećem broju pjesama on se poziva kroz jezik i sadržaj na svoj zavičaj i ljude koji ga vežu toplinom ljubavi i sjećanja na svijet djetinjstva i mladosti.

U njegovim se stihovima ocrtava slojevita stvaralačka osobnost, bogatstvo emocija, te zamišljenost pred pojavama.

Moja zemlja

 

Pod Učkun kućice
bele,
miće, kot suzice
vele.

Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju.

Mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice
kopaju.

Cestice bele, tanki putići,
po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.

Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.

Stari mladić

Kaneta,
jaketa,
garoful,
šćapić,
i koračić kot vrapčić ...
gotov je stari mladić.

Nonić

Kad san još mići bil
s nonićen san na ribi hodil,
Okol' četrte bimo se stali
i sve do pišmoj veslali,
barku surgali,
povrazi v' more kalali,
sedeli,
mučali,
al' ćakulali.
Kad bin kakovu ribu ćapal
i nonić bi s manun užival,
rekal, da pasja ta noga,
ćapa, na moj'ga boga,
već i pišmoja...
Mirno bi bilo okole nas,
more, bi se leskalo,
na tihen vetre zibalo
i neš šapicalo.
Pod jutro bi s kraja kosići fikali,
se dozivali...
Sunce bi z brega shajalo,
pomalo, kot da ga j' strah
na jedan mah...
Ma jedno jutro, kad bilo se j' stat
ni bilo nonića vnuka zvat:
po kuće su judi na prsteh hodili,
nonu mirili,
Boga molili
i žuti lumini palili.

Spomenik Dragi Gervaisu u Žminju