ĐAMIJA

Ne znam jeli bio neki praznik ili što, došao sam u dubrovačku đamiju. Bila je puna posjetitelja. Počeli smo klanjati po običaju i svi smo bili okrenuti prema hodži.  Hodža  je  od  prvog  reda  bio  udaljen  1-1,5 metar. Nisam znao klanjati, zamolio sam Boga da ponavljam za hodžom. Sve je bilo normalno, ali odjednom trans i vizija: Između nas koji smo klanjali i hodže poče da teče neka voda, kao prljava kišnica sa naše desne strane. Sa sobom je nosila ribe, zmije i čistila je taj dio kojim je tekla. Vizija je bila jasna, jer sam se dobro zagledao u ono što je kišnica nosila. Osjetio sam neko olakšanje. Rekoh hodži što sam vidio, a on mi reče, daj da to zapišemo i pošaljemo u Zagreb, vjerojatno je mislio u zagrebačku đamiju, na što sam odgovorio, ma to je moje čisto subjektivno viđenje i ništa više.