‘’DEKARTOVA SMRT’’ RADOMIRA KONSTANTINOVIĆA

 

 

 

 

Zlatan Gavrilovic Kovač

 

 

 

 

 

Ta je knjiga, prema riječima njena autora ,nastala  93 godine ali je publicirana 96 godine u Novom Sadu. Kako se meni čini trebala je to biti  zapravo jedna teološkofilozofska rasprava o Božjoj egzistenciji  a dobili smo jedan kupus metafora, slika, parabola, sjećanja, susreta, citata od kojih najviše na francuskom, talijanskom I latinskom jeziku bez ikakovoga prevoda na srpski jer je  autor pretpostavljao da  ga čitaju uglavnom obrazovane osobe. Međutim to nije  sasvim točno jer njega čita I takva đubrad kao što je moja malenkost kojoj francuski jezik I francuska kultura nisu od primarnoga interesa. I on tu odmah na prve dvije stranice spominje  Montenja, Čerčila, Terencija, Seneku, Sokrata, Platona, Hegela...u najmanju ruku kao da je sve te pisce temeljito prostudirao I duboko sagledao pa  sada može besplatno ‘’bulazniti o filozofiji na primjer’’. I  čitav  taj rad je tako postavljen da  se svjesno čitateljstvo pita da li je Konstantinović još pri zdravoj pameti ili mu je potrebna posebna skrb kako bi nalikovao jednom od naših najpoznatijih književnih kritičara  I  filozofa koji  bi svakako , da nisu iz tako male sredine ,  bili pamćeni kao juznoslavenski  Sartre ili Proust. Na žalost Konstantinović je zahvaljujući našoj balkanskoj provinciji  ostao isto tako provincijalni pisac bez neophodne oštrine misli I snage duha koji su utopio u mutežu svoje vlastite filozofske bare.

A ja ću to sada ukratko pokušati dokazati: autor otpočinje time kako je on imao  svoga oca koji je bio veliki gospodin ali velike usamljenosti koji se sjetio Paskala kojega je držao na dnu u drugom redu među beznačajnim stvarima ( str.5)koji ga je savjetovao da ‘’čita klasike da bi bolje koračao’’ (7) da čita Paskala  I o mogućnostima Boga, ‘’to gdje je kretanje u nekretanju, beskonačno u konačnome , ono što jeste iako je neshvatljivo (16). S druge strane Paskal je Dekart koji umire (27) a kod Dekarta je  važan red: ‘’Nema poretka bez siromaštva, nema reda u bogatstvu. Red osiromašuje’’ ( 18) Ovo mi se čini jako važnim  jer je to kod Dekarta jedno jako važno pitanje . U svojoj Regulae, u četvrtoj reguli  razmatrajući pitanja algebre, geometrije I istinske metode Dekart se pita što je to  što je matematičko  što omogućuje znanstvene discipline  kao što su astronomija, muzika , optika, meteorologija, geometrija , algebra. Dekart kaže, ako apstrahiramo  od onoga astronomiji svakodnevnog , dakle od zvijezda, od onoga muzici svojstvenoga dakle od zvukova, od onog geometriji svojstvenog dakle   od figura  I od onoga aritmetici svojstvenog dakle od  brojeva , ono što preostaje zajedničko  svim znanostima jesu red ( ordo) I mjera (mensura). To je ono matematičko svim znanostima . Svaki red I mjera  jesu odnos ili proporcija  a ono za  čim Dekart traga jest ‘’generalna proporcija’’. Razmatrati generalne proporcije , apstraktne odnose  između svih stvari , razmatrati tu čistu relacionalnost  zadatak je ne samo matematičkih disciplina nego I univerzalne matematike, mathesis universalis. I sada , kakve veze ima ‘’bogatstvo ‘’ ili ‘’siromaštvo’’ sa mathesis universalis. Da čovjek pukne od smijeha!

 

I onda slijedi dalje : ‘’ Bez Boga izvjesno nije istinito. Bez Boga nemoguće je buđenje iz sna ‘’ ( 35), onda jedno jako trezveno zapažanje ‘’moj otac  je jači dakle od Paskalovog oca’’ (40) Pa se onda ‘’Paskal rastvorio u  Isusu’’ u najmanju ruku kao da je to nedostatak ili loš odabir, pa onda ‘’Isusov otac jeste zaborav oca’’ (41)  ‘’Isus ili oganj što sve spaljuje’’ ( Ibid)

 

 

Pa onda postoje I neke objekcije koje nisu sasvim beznačajne :  ‘’ Jevrejski narod  biće  uvek bedan  jer je izdao Isusa I održavat će se jer nam je potreban kao taj  nezamenljivi izdajnik’’ ( 47)

Pa onda o lijenosti : ‘’Biti lenj to znači biti lenj  za spasenje , lenj za sopstvenu budućnost, lenj za besmrtnost’’ (54)

Pa onda o nasilju : ‘’ Prinuda je već u tome da jesi ( prinuda svake prinude), nasilje imperativa biti, svako drugo nasilje  izvedeno iz ovog nasilja’’, kao da se egzistencija Boga I Čovjeka svodi na nasilje I prisilu a ne na Istinu, Dobrotu I Ljepotu , ali je ‘’Bog budući Bog’’ ( 61) vjerojatno u komunizmu pa onda nije čudno da slijede dijelovi I pasusi o Kauckom I Marxu.

 

I opet o Ocu  jer ‘’Kritička misao usamljuje, Dekart nema senku , Nema sina ali Dekart nema ni oca ( 62)

 

I naravno ne može kod  nas u filozofiji bez sexa pa se Konstantinović pita: ‘’ Što je zapravo masturbacija : ta saglasnost  objektivnih tela, zajedništvo apsolutno usamljenih ‘’ ( 154) I mi sada vidimo nivoe I dosege tih filozofskih pitanja  koja rješavaju svjetsku  ekumensku zagonetku ... ‘’ a za dokaz Isusa , to je isto postojanje u bedi kao dokaz Boga’’ ( 168)

 

I konačno pri samome kraju Konstantinović kaže : ‘’Ne bojim se ja smrti : bojim se prazne pjace....sećaš li se kakva sam bila u proleće u doba izobilja, u doba đubreta.... ( 213). Samo se ne zna točno na koje se doba misli, da li na doba 41, ili 71 ili možda 91.

 

I tako smo mi dobili jedan pasulj citata, sentencija, opažanja, mišljenja, doživljaja, sjećanja, pamćenja...jednu hrpu nesuvislih riječi koje ne znače apsolutno ništa mada se ‘’viskoparno bulazni o filozofiji ‘’ na francuskom I talijanskom jeziku.

 

 

Ja se sada, poštovano čitateljstvo, pitam  zašto sam se ja prihvatio ove knjige I sam sebe ne razumijem. Ali ne razumijem niti Konstantinovića. Mislim da mi ide lakše  sa jednom knjigom sličnoga naslova ‘’Zbogom Dekart’’ Keitha Devlina koja je  štampana otprilike istih godina , točnije 1997 u Americi  I tu  se govori o mnogim filozofskim pitanjima u svezi sa  filozofijom Dekarta   ali koja je pisana iz matematičke perspective uzimajući u obzir pitanja znanosti zaključivanja I mišljenja kao I komunikacije (u okviru rada Stanford Universitys Centre for the Study of Language and Information)

Zato je logika  centralna tema ove knjige koja je ovdje shvaćena na jedan osoben način  naime da racionalna ili logička misao jest jedna vrsta mentalne kalkulacije  koja pretpostavlja stanovita pravila koja u mnogim slučajevima nisu kao ona u aritmetici. S tim da se jezik  razumijeva mnogo više prema pravilima logike  I da je jezik logički fenomen. Gledajući ovako čini se da Konstantinovićeva knjiga nema ama baš nikakve veze sa pravilima logike što se već vidi iz samih citata koji su ovdje navedeni. S druge strane  Devlin smatra  da je ljudski duh  baziran na nekim pravilima , kao logički strukturiran proces  I da postoje specifična pravila koja opisuju ovu ljudsku  sposobnost. U tom smislu on razlikuje  rečenicu od nerečenične sekvencije riječi  I ako se već o nečemu raspravlja onda treba govoriti o logičkoj strukturi argumenata. Tako se čini da kod Konstantinovića ima mnogo fikcije I francuske literarne škole   ali da mu nedostaje Organon mišljenja I zaključivanja .  Devlin  se razlikuje od mnogih jer priznaje podjelu na  ‘’tešku’’ znanost kao što je  matematika , fizika, kemija, biologija I ‘’meku’’ znanost  koja je meka   zato što se bavi ljudima koji su slobodni I koje  karakterizira slobodna volja  I koji su često nepredvidljivi   I koji nisu specijalni entiteti  teške znanosti . U tom smislu, uzimajući taj specifično ljudski karakter jezika , može se reći da Konstantinovićeva knjiga  dokazuje  Humboldtovu tezu  da prirodni jezik ima  konačan broj riječi  ali je  broj vjerojatnih rečenica  u tome jeziku beskonačan. Inače ne bismo mogli govoriti o tome da  njegova knjiga vrvi rečenicama bez ikakve realne osnove. .I Konačno ova knjiga Devlina  u svojim zaključnim poglavljima drži da treba  danas krenuti preko logike  prema relativnoj racionalnosti , racionalnosti u kontekstu pa se onda zalaže za meku matematiku  koja još uvijek ne egzistira ali drži da  sve više I više raste broj ljudi  koji vjeruju tehnikama  meke matematike  koja  će naći analognu upotrebu u znanstvenom razumijevanju I svakodnevnom mišljenju I komunikaciji.

 

Odatle proizilazi da je Konstantinovićeva ‘’konstrukcija’’ ‘’moguća’’, da je ona ‘’ vjerojatna’’ ali će trebati dosta vremena da se dokažu osnovne fundamentalne teze ove knjige s tim da ona niti ne iznosi neke posebno naglašene filozofske teze nego je više nabačaj riječi bez reda I poretka na način  da se gubi svaki smisaoni odnos prema temi koja je početno naznačena. Pa to je I tako slučaj  kod modernih  filozofa za koje je Niče rekao otprilike: ‘’Filozofija djeluje profilaktički: bolestan čovjek od nje postaje bolesniji a zdrav zdraviji!’’ Hvala!