Jevreji jedne poljske varošice nestrpljivo su išče­kivali dolazak rabina. To je bio rijedak događaj, pa su odavno pripremili pitanja koja su namjeravali da posta­ve učitelju.

Kada se rabin najzad pojavio i došao na skup u
veliku salu za savjete, mogao je da osjeti napetost vjer-
nika, nestrpljivih da čuju odgovore na svoja pitanja.
Međutim, on ništa nije rekao, samo ih je gledao pravo
u oči, zatvorenih usta, mumljajući neku melodiju. Ubr-­
zo, svi su počeli da ga prate. Rabin je zapjevao, i svi su
zapjevali zajedno s njim. Poslije nekog vremena, rabin je
zaigrao, talasavim, svečanim, ritmičnim pokretima, a
vjernici postepeno zaigrali zajedno s njim. Malo-poma-
lo, potpuno su se prepustili plesu, tako da su na kraju
zaboravili na sve drugo, i svako od njih ponovo je
uspostavio svoju cjelovitost, izliječen od^ unutrašnje ra-
scjepkanosti koja ometa sagledavanje istine. ~"                 "~

Prošao je pun sat dok ples najzad nije prestao. Odaja je bila prožeta tišinom prepunom spokojstva. Svi su posjedali, kao oslobođeni snažne unutrašnje napetosti. Tada je rabin izgovorio jedine riječi čitave te večeri: »Vjerujem da sam odgovorio na vaša pitanja.«

Jednog derviša pitali su zašto plesom iskazuje svoju ljubav prema Bogu. »Zato«, odgovorio je, »što voljeti Boga znači umrijeti za samog sebe; ples ubija naše 'ja', a kada to izdvojeno 'ja' umre, svi problemi iščezavaju. Tamo gde nema našeg 'ja', ima ljubavi, ima Boga.«

U jedno selo došla je putujuća pozorišna trupa. Medu publikom se pojavio i jedan mudrac sa svojim učenicima, koji im je rekao: »Čuli ste i izgovorili mnoge molitve. Večeras hodite da vidite jednu.«

U tom trenutku, zavjesa se podigla i ples je počeo.