Antoni de Melo je danas legenda širom svijeta, najviše zahvaljujući svojim knjigama, preko kojih se borio protiv dogmi i stereotipa svake vrste, kako u razmišljanju, tako i u ponašanju, borio se za hrabrost da budemo ono što jesmo, da tražimo što veću autentičnost svoga bića i svog postojanja.

Rukopis ove knjige redigirao je do pred samu smrt, i može se reći da je on krojač i bojadžija knjige, dok je tkaninu i konac dobio. Jer, ove priče pripadaju raznim zemljama, kulturama i religijama. One pripadaju duhovnom nasljedstvu i narodnom humoru čovječanstva.

Uprkos spontanoj težnji ljudskog srca za istinom, kroz koju jedino nalazi slobodu i radost, prva reakcija ljudskih bića na nju je, neočekivano, odbojnost i strah. Možda su zato veliki duhovni učitelji čovječanstva, kao Isus ili Buda, rješavali ovaj problem saopćivanja istine kroz priču i tako neutralizirali negativnu reakciju onoga koji sluša.

Kada se kaže: »Bio jednom jedan...«, bez obzira koliki je otpor prema istini, priči je nemoguće odoljeti. Vjasa, pisac čuvenog indijskog epa Mahabharata, kaže da posijle pažljivog čitanja neke priče nismo više isti. Priča se usadi u srce i ruši barijere koje ga odvajaju od božanskog.