Nisam baš neki sportski fan i živi sam dokaz da se može biti emotivan i sretan i van sportskog okružja. :))))))))))

Ipak, sinošnju sam utakmicu gledala... iako djelomično, priznajem. Na 3:1 sam pokušala telepatski doprijeti do naših navijača na tribinama: "Zapjevajte: Igraj moja Hrvatska! Svi!" Nisu me čuli pa sam, demonstrativno :)))), prebacila na Dnevnik... sve dok reporter sa zagrebačkog trga nije izvijestio o tome kakva je radost bila nakon što su još dvojica naših igrača dala golove. "Ma, čekaj, izjednačili smo?" I brže - bolje vratim se gledat'. :))) Naši su bili sjajni! Španjolci isto... Nije to bila utakmica za one slabijega srca.

Ovako je kad Hrvatska igra rukomet, a kad igra nogomet, još je i gore! :))))

Prije sna pogledah fotografiju dijela navijača, nasmiješim se od radosti što je napokon stigla, a srce mi stane plesati... pa, u sebi, zapjevam: "Kad te vidim ja, srce mi gori, srce mi gori. Ono vatreno, uvijek plamtilo, neka se bori, za tebe bori..." <3 :)