Kad zamre miris u cvijetu,

Nema više miomirisa u svijetu,

Samo opori miris tamjana,

Kao oporuka zemljana,

izdanoj zemlji;

 

Gdje gazi noga pohlepna čovjeka,

-samoproglašena čuvara civilizacije, domovine i čovječanstva,

Nema cvijeta,

Za srce svijeta,

Samo jeka zlogukih parola osvajača i tirana,

Što sije sjeme tame u rascjepu svjetlosti i tame;

 

Kad farizej u ime vjere,

Mržnjom udara u srce vjere,

Kad tiran u ime čovječanstva,

Gazi slobodu čovječanstva,

Demonske vatre strastveno opojno plešu u areni života,

kao zavodljiva bludnica posljedni tango;

 

Kad s bjelih planinskih vrhova,

Kad s zlaćanih pješčanih dina,

Dopire hladan vjetar samoće,

Dolje u dolini suza

-u sjeni drvenog križa

-u sjeni zelenog polumjeseca,

Rađa se novi cvijet,

Da prospe rosne suze na grob mrtve ljubavi;

Da ostavi trag u pjesku vremena,

Da nikne nova nada u oku sunčana sata.

 

U bezmirisnim zlatnim odajama vladara i tirana,

U crnim togama korumpiranih sudaca,

U mračnim džepovima bez dna korumpiranih političara,

U sivim odijelima mediokrata,poltrona i farizeja,

Gmiže, tek' oku vidljiv, bjeli oblačić,

Kao vjerni sluga savijesti;

 

Kao vjerni sluga vjerčnosti,

Dični i ponosni vjetar putuje na:

Sjever-Jug-Istok-Zapad,

Da prospe stihove samotna pjesnika na dlan čovječanstva;

Čovječe,koji u ime čovječanstva,

Gaziš snove čovječanstva,

Možeš li zamisliti cvijet,

kako plače za svijet?

 

Napušten ko' cvijet bez korijena,

ko' hrast bez korijena,

ko' nebo bez zvijezda,

ko' oko bez suze,

Čovjek bez ljubavi i suosjećanja ,

Samo je odraz ustajala zraka u grobnici života.

 

Čovjek u sivom odijelu tirana,

Čovjek u sivom odijelu pohlepe,

Čovjek u sivom odijelu farizeja;

-Čovjek je u sivom odijelu tamjana,

što u vječnom strahu prisluškuje šapat magle na grobu vlastite savijesti.

 

©Walter William Safar