Nagarjuna je jedinstven u povijesti misli o svijesti, i prilično slabo poznat (Buddha, Patanjali, Šankara,  svi oni imaju veliku reputaciju u religiji i filozofiji svijesti).

U tadašnjoj Indiji, Nagarjuna je izdajnik, brahman sa svim znanjem Veda koji postaje student Nyaye (logike tj. gramatike), a kasnije i to napušta i preuzima budizam, a ni tamo ga ne smatraju dobrim budistom jer sumnja u Buddhu, nirvanu i pet istina budizma. Previše originalan za religiju (nema Boga), puno univerzalniji (otvoren za žene dok je Šankarina tradicija muška), i ne napušta svoj humor - to je zaista rijetkost u sanskritu;  Šankara definitivno nije šaljividžija,  a kod Nagarjune je stalno prisutan ironičan osmijeh. Šankara nije uopće originalan, ima svo znanje svojih prethodnika i koristi postojeće forme, dok je Nagarjuna inovator, revolucionar i originalan mislilac.  Različit im je i završetak života, Šankara umire mlad, sa 33 godine, dok Nagarjuna počinja samoubojstvo u dobi između 80-85 godina, pred svjedocima, moguće radi bolesti.

On dovodi u pitanje naš odnos sa samim sobom i sa vlastitim govorom. Srce njegove filozofije je da ne utjelovljuje dogmu, Istinu ili išta slično. Šankara želi govoriti Istinu iako i on kaže da se to ne može. Nagarjuna ne tvrdi da je Šankara u krivu, nego da ikakav govor ne može opisati Istinu, jer čista svijest makne sve teze i razgovore. Yoga kaže to isto: Kad govorim (kada um funkcionira), nisam u yogi. Isto je i kad šutim i tražim riječi koje ću izgovoriti. Mora biti tišina bez namjere govora.

Nagarjuna nje postao budist zbog budizma nego zbog vrhunca koji nije ni budistički ni brahmanski. Za Nagarjunu je Buddha čovjek kao i on sam, njegove riječi nisu otkrivenje, čak iako su poslije ušle u službenu religiju.

Direktan je, bez pregovaranja. Radikalan, nije ga lako proučavati. Nagarjuna napada srž govora Buddhe, ne zato jer je krivo, nego jer bi bilo krivo u odnosu na nešto što je točno. Njemu je jezik neadekvatan, govor u odnosu na što se njime izgovara. Napada i Šankaru koji kaže da se dualnost ne treba poučavati jer je urođena. Nagarjuna kaže da se naša percepcija mijenja, percepcija objekta će se kad-tad raspasti. Slijepo povjerenje u sve što vidimo je krivo. Njegov govor nema identitet, odriče se identiteta i sebe (govornika). To je govor majstora koji nikad ne bježi od toga što govor kaže. Kod njega je istina nikad o stvarima, već o riječima. Ako mogu odgovoriti na pitanje sa da ili ne, znači da je postavljeno u stilu funkcioniranja uma – tj. loše, a ne kako je u zbilji. Ako ne mogu odgovoriti na pitanje, dobro je postavljeno.

Bio je zadužen za gomilu učenika na tada najvećem budističkom učilištu Nalanda (sveukupno 40 000 učenika i  učitelja), koje je kasnije bilo uništeno od strane Muslimana. Glavno djelo mu je Madhyamaha-karika prasannapada (Ćandrakirti – slava Mjeseca); prvo je bilo prevedeno na tibetanski, pa kineski, i postalo uspješnicom. On sam nije ikad bio u Tibetu, u njihovim tekstovima oni spominju jednog kasnijeg Nagarjunu, ovaj „naš“ je živio u 4. stoljeću prije nove ere.  Danas su samo tri toma kompletno sačuvana, kineski prijevod je najdalje od sanskrita, tibetanski je između, najbolje je uzeti sanskrtski original, postoji prijevod na francuski od strane belgijskog indologa Louisa de la Valee Poussina iz 1903. godine. Nagarjuna je bio majstor katrilema, koje se objašnjavaju ovako:  Buddhhe su poučavale da postoji atma (ja), također i ne-ja, i još su poučavale da nema ja, niti ne-ja. Aristotel zna za katrileme i mrzi ih, on je na razini dileme: A i suprotno od A. Probajte u razgovoru prakticirati katrilemu. Već je trilema teška, kod katrileme ste već u tišini.

Video, pjesma o tišini, jedinom prikladnom govoru za Nagarjunu „U hramu tišine / In the temple of silence“

https://youtu.be/0TB5lN5Vq2o