Budite smioni i pomoći ćevam moćne sile

 

U mladosti sam sudjelovao u ratu. U Vijetnam sam otišao potaknut mnogim razlozima, a najviše sam od svega želio iskušati svoju hrabrost. Tada sam bio depresivan pa sam možda nejasno priželjkivao i smrt. U svakom slučaju, bio sam pristaša toga rata. Morali smo zaustaviti komunizam, barem sam tako vjerovao. Smatrao sam da će mi iskustvo borbe pomoći u tek započetoj  karijeri vojnog liječnika.

Upravo su me promaknuli u bojnika i zato su me kao pukovnijskog kirurga dodijelili 11. oklopljenoj motorizi­ ranoj pukovniji (Blackhorse), postrojbi od 5000 ljudi koji su djelovali na sjeveroistoku Saigona. Zapovjednik je bio George S. Patton III. Možda ste čuli za njegova oca.

Dao sam sve od sebe da se uklopim. Često sam letio helikopterom, pucali su na nas i dobio sam Brončanu zvijezdu jer sam dvojicu neprijateljskih vojnika izvukao s opasnog položaja. No, što sam duže sudjelovao u ratu, bio sam sve manje ponosan zbog toga. Toliko smo razor­ no djelovali na tu zemlju i njezine ljude da se nisam mo­ gao pretvarati kako se borimo u njihovu korist. Osim toga, prema njima nismo pokazivali nimalo poštovanja. Za nas su Vijetnamci bili »primitivci«, »kosooki« ili »krel- ci«. Umorio sam se od toga. Cijena koju smo plaćali za taj rat bila je astronomska. Broj poginulih Amerikanaca dosegao je 58.000. Njihova imena možete pročitati na crnom granitnom zidu u VVashingtonu.

Sjećam se trenutka kada sam shvatio da ćemo izgu­ biti rat. Frustrirani što nismo uspijevali pronaći vijetkon- govce, osmislili smo tajni program za lokaciju većih nep­ rijateljskih snaga. To smo sredstvo zvali »njuškalo«, jer je otkrivalo prisutnost amonijaka u urinu; spuštali bismo ga s helikoptera koji bi letio nisko iznad džungle. Kad bi pokazalo da se negdje nalazi veći broj neprijatelja, na to smo područje usmjeravali topnički napad. Jedne večeri 1968. godine prisustvovao sam svakodnevnom pukov­ nijskom sastanku na kojem je govorio zapovjednik pje­ šadije. Pretražujući džunglu, sa svojim je ljudima naišao na nešto neobjašnjivo: na stablima su visjele posude s urinom. Patton i njegov časnik sigurnosno-istražne služ­ be razmijenili su tužan pogled i priznali da smo topovi­ ma pucali na kante urina postavljene po čitavom Vijet­ namu, a svako ispaljeno zrno koštalo je 250 dolara. Sada mi se to čini smješnijim nego u onome trenutku.

Bilo mi je dosta. Na uskršnju nedjelju 1969. godine prošetao sam medu uzvanicima na svečanosti primo­ predaje dužnosti priređene pukovniku Pattonu i svima podijelio primjerke onoga što sam napisao prethodne večeri. Bila je to »Molitva Crnih konja«:

Bože, naš nebeski oče, počuj našu molitvu. Priznajemo svoje nedostatke i molimo Te da nam pomogneš da budemo bolji vojnici, za Tebe. Podari nam, o Gospode, ono što nam je potrebno da djelotvornije radimo Tvoj posao. Daj nam danas pušku koja će ispaliti deset tisuća metaka u sekundi, napalm koji će gorjeti tjedan dana. Pomozi nam da posvuda gdje dođe­ mo donesemo smrt i razaranje, jer to činimo u Tvoje ime pa je pravedno i tako treba biti. Zahvaljujemo Ti za ovaj rat, posve svjesni da je, iako nije najbolji, bolji i takav nego nikakav. Sje­ ćamo se da je Krist rekao »Nisam vam došao donijeti mir, nego mač« i zavjetujemo se da ćemo u svemu što radimo biti slični Njemu. Ne zaboravi ni jedno svoje dijete dok se skriva od nas u džungli; dovedi ih sve u naše milosrdne ruke da im možemo skratiti muke. U svemu nam pomozi, o Gospode, jer obavljamo tvoj plemeniti posao, znajući da samo uz Tvoju pomoć može­ mo izbjeći katastrofu mira koja nam uvijek prijeti. Sve te to molimo u ime Tvoga sina, Georgea Pattona. Amen.

Ondje se nalazilo i nekoliko časnika s visokim činovi­ ma, uključujući i generala Creightona Abramsa, zapov­ jednika američkih snaga u Vijetnamu. Bilo je i puno no­ vinara. Jedan je od njih upitao Pattona je li to službena molitva naše postrojbe.

Uhitili su me i proveli istragu kako bi se utvrdilo hoće li me poslati na prijeki sud. Nisu to učinili. Ne bi bilo pametno suditi diplomcu West Pointa koji bi  iz  prve ruke mogao svjedočiti o ratnim zločinima. Zato su me poslali kući kao »vojnika koji je osramotio svoju postroj­ bu«. Nakon toga sam napustio vojsku i s mnogim dru­ gim ljudima pokušavao pridonijeti okončanju rata. Nis­ mo uspjeli preko noći. Prošle su još četiri godine i pogi­ nulo je još 25.000 Amerikanaca prije no što je i posljednji američki vojnik napustio Vijetnam.

Vratio sam se u Vijetnam dvadeset šest godina kasni­ je, zajedno sa sedamnaest pripadnika svoje postrojbe i sinom Michaelom, kojega sam tijekom rata kao malo di­ jete pronašao u vijetnamskom sirotištu. Obišli smo mjes­ ta na kojima smo dugo živjeli i borili se. Vodiči su nam bili bivši vojnici Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga, koji su se također sjećali rata. Prema nama su se ponašali kao prijatelji i dočekali su nas dobrodošlicom. Njima je bilo lakše, barem pretpostavljam, jer su u ratu pobijedili. Nes­ tali su gotovo svi tragovi našega boravka u Vijetnamu. Najveće uporište, na Long Binhu, bilo je pretvoreno u industrijsko  područje.

Polovica sadašnjeg vijetnamskog stanovništva nije se ni rodila u vrijeme rata. Mladi ljudi koje smo susretali

 

obilazeći poprišta bitaka sigurno su se pitali za čime tragamo, ne znajući čega smo se prisjećali. Bili smo opte­ rećeni tim razdobljem i svojom sudbinom, a srca su nam bila teška zbog onih koji se nisu vratili kući i čije su priče zaboravili svi osim onih koji su ih voljeli.

Stojeći na mjestu gdje se 1969. godine održavala svečanost primopredaje zapovjedništva, prisjećao sam se bijesa, sumnje i straha koje sam osjetio one uskršnje nedjelje kad sam se, uz molitvu, ponovno rodio.