BOŽJI ZAKON ISPISAN U SRCIMA

Radi se kod Leibniza o tome da se utvrdi da li je duša sama po sebi poput table na kojoj još ništa nije ispisano ( tabula rasa) kao što to smatra Aristotel ili je pak drugačije, naime da je ono što je na njoj zapisano proisteklo iz jedinstene vatre spoznaje I iskustva odnosno da duša izvorno sadrži načela mnogobrojnih pojmova I učenja koje pobuđuju vanjski predmeti kao što to vjeruje Platon, pa onda skolastičari a I svi oni drugi koji u tom smislu tumače ono mjesto svetoga Pavla u Poslanici Rimljanima gdje ovaj kaže da je božji zakon ispisan u srcima: ‘’Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima o čemu zajedno sa tim daje svjedočanstvo njihova savjest , nutarnji sudovi koji ih medusobno optuzuju ili brane....u dan koji će Bog , prema mojem Evandelju , suditi ljudske tajne po Isusu Kristu ( Poslanica Rimljanima, 2, 15-16). Ta su načela stoičari nazivali zajedničkim pojmovima , prolepses, osnovnim pretpostavkama ili pak onim što se uzima kao unaprijed dato. Matematičari ih zovu opći pojmovi a neki su ih zvali semina aeternitatis ili živa vatra odnosno svijetleći zraci koji su sakriveni u nama a kada se susretnu sa osjetilima onda izgledaju kao iskre . Tako da nije bez temelja ono što se u leibnizovo vrijeme vjerovalo naime da te iskre označavju nešto božansko I vječno a što se naročito javlja u nužnim istinama. Odatle je onda Leibniz postavio pitanje da li sve istine zavise of iskustva odnosno indukcije I provjeravanja na primjerima ili ima I takvih koje počivaju I na nečemu drugome pa je onda zaključio da bez obzira koliko bili brojni primjeri koji potvrduju neku opću istinu, oni nisu dovoljni da ustanove I univerzalnu vaznost te istine jer iz toga što se dogodilo ne slijedi da će se to ponoviti na isti način. Pa je onda ipak zaključio: ‘’ Pa bi se varao onaj koji bi pomislio da je barem što se tiče naše klime , to jedna nužna I vječna istina koja će uvijek trajati jer valja dopustiti da ni Zemlja ni samo Sunce ne postoje na nužan način I da će možda doći vrijeme kada ova lijepa zvijezda, barem u sadašnjem obliku, više neće postojati zajedno sa sustavom u kojem se nalazi.’’ ( Novi ogledi o ljudskom razumu, str.7) A odatle slijedi da nužne istine , one istine koje susrećemo u čistoj matematici, a naročito u aritmetici I geometriji moraju počivati na načelima čiji dokaz uopće ne zavisi of primjera pa sljedbeno tome niti of osjetnih podataka. Dakle čovjek ne treba zamišljati kako je te vječne zakone uma moguće pročitati iz duše kao iz otvorene knjige naravno bez truda I istraživanja no dovoljno je to što ih možemo otkriti u nama samima.

Zlatan gavrilovic Kovač