BOŽJA LIJEVA

 

        Na dnu bunara, zatrpana muljem i truljem, leži lijeva ruka Boga.

        Ako diše, jedva diše. Tu i tamo mulj zabrbori, lijeni se mjehur izdigne i napne, zagrglja. Žabe čekaju kišu, kiše čekaju vjetar, vjetar čeka sunce, sunca nema. 

        Unatoč svemu, u prkos svima, ona što leži na dnu, gle, živa je, pomiče se, polako se probija kroz glib. Glib se razmiče. Izranja iz gliba nerazgovjetan lik, skida blato s lica, vadi ga iz usta, iz u{iju, iz nosa. Pridiže se, težak i nesiguran.

        Lijeva ruka Boga ima oblik čovjeka. (Taj) čovjek ima oblik žene.

        Žena se hvata rukama za sluzave zidove bunara. Zaklinje ih jezikom nijemih. Utaman. Kliješti se noktima za mahovinu. Zubima se hvata za plećati zrak. Utaman.

Ženine su oči pune blata, no svejedno, ona progledava i razabire da je na vrhu bunara nešto drugo: svjetlost, dan. Ne zna kako ukloniti blato iz očiju, i suze joj prirodno naviru u pomoć.

        Žena sad vidi da gore na rubu bunara stoji neka spodoba, koja se nadazire nad dubinu. Ženi iz grla šiknu krik, nalik na muklo kriještanje. Krik je vapio: tko si, da si, izvuci me, pomozi mi.

        Prilika na rubu bunara sada se nagnula još dublje. Ona je blistava i prekrasna. S lica joj kaplje svjetlost. Žena ju je zapanjeno gledala, ćuteći da bi mogla zauvijek ostati pogledom ubodena u prizor s vrha bunara. Kako joj suze sve više naviru, tako joj se pogled izbistruje, i ona u jednomu času razabere da lik na bunaru pruža desnu ruku u dubinu, sve do nje.

        “Uhvati se za mene”! govorila je ruka.

        Ali bila je za dlan previsoko.

        “Ne doseže”, stenjala je žena hrapavo.

        Onda se lik još više nagnuo, i ruka se, bijela i nježna, izdužila i dotakla ženu. Žena se objema svojim rukama uhvatila za tu divnu ruku, i onda osjetila gdje se obje podižu. Otvor se bunara približavao. Žena ugleda prekrasno, mlado lice, kojemu se diže ususret.

        “Hoćeš li se udati za Mene, ako te izvučem”? pita ju.

        Žena ne zna je li ona stara ili mlada, lijepa ili ružna. Ne zna kako je dospjela u bubar, je li odbačena kraljeva kći, ili je kći prosjačka, je li rođena u svili ili na slami. No kao da su sve ženske sudbine u njoj vrisnule u odvrat:

        “Hoću”!

        Tada ju ruka mladića jednim zamahom izvadi iz bunara. Izbavljenica, ošinuta jarkim snopom svjetla, pade na koljena. Stvrdnuto blato poče se pretvarati u sunčev prah; pokazaše se dugine boje haljine i zlatna boja puti. Žena ostade na koljenima pred svojim spasiteljem. On se smiješio. Gledajući njegov smiješak, i njezine se usne uzmu smiješiti, i uskoro nisu znale drukčije.

        “Reći ću ti što znači udati se za mene”, progovori spasitelj.

Pruži joj desnu ruku, uspravi ju. Ona tada uoči da mu manjka lijeva ruka. Ali to nije umanjilo njezin zanos.

        “Vidjela si da nemam lijevu ruku. Eto, kad bi ti htjela... Kad bi pristala da budeš taj moj otkinuti ud... ja bih tada bio potpun i cio... razumiješ? Vidiš li, to znači udati se za mene – stati na svoje pravo, davno napušteno mjesto”.

        Lijeva ruka Božja gleda mu lice, gleda praznu stranu. A tada se naginje preko ruba bunara, i zapilji se u smradnu dubinu, sveudilj se smiješeći.

        “Reci mi... zašto si me gurnuo tamo dolje? Zar priliči kralju ženiti se nevjestom, koju je izvukao s dna bunara”?

        “Ja sam znao, ali htio sam da i ti saznaš. Što? Da ti nema izbavljenja dok ti Ja ne pružim ruku. I da Meni nema ženidbe do ženidbe s tobom, pa makar te izvukao iz najcrnjega mulja”.

 

 

Pojmovnik, redom

 

Lijeva ruka Boga = ženskost svijeta, energija rađanja i pretvorbe; radost, ljubav, patnja, žrtva.

Dno bunara = dno postojanja, mrtvouzli život, zarobljenost beživotnim nepokretom.

 

 

Pitanje:

 

       Kada te izvlače iz vlastitoga bunara, pomažeš li ičim osim krikom za pomoć?

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)