Dragi prijatelj mi je jednom poslao jedan neobičan, ali zbilja vrijedan post s nekog foruma,
pročitajte ga i razmislite dobro o ovome, možda baš to proširi vaše vidike.


U stomaku trudne žene su dva embriona. Prvi pita drugog:
- Vjeruješ li ti u život poslije rođenja?

- Naravno, nešto mora postojati poslije rođenja. Možda smo mi upravo ovdje da bismo se pripremili za ono što dolazi poslije.

- Gluposti, ne postoji nikakav život poslije rođenja. Kako bi to uopće moglo izgledati?

- Ne znam točno, ali će tamo sigurno biti više svjetla, nego ovdje.Možda ćemo hodati i jesti ustima.

- Kakve su to besmislice! Ne može se hodati! Jesti ustima! Ma to je skroz smiješno! Nas hrani pupčana vrpca. I nešto ću ti reći: život poslije rođenja je nemoguć, pupčana vrpca je i sad suviše kratka.

- Ma ne. Nešto sigurno postoji. Valjda će sve biti samo malo drugačije
nego što smo ovdje navikli.

• Ali odatle se još nitko, poslije rođenja nije vratio. Rođenjem se život prosto završava. Život nije ništa drugo nego duga tjeskoba u tami.
  

• - Pa, ne znam ja kako će to poslije rođenja izgledati, ali ćemo sigurno vidjet mamu i ona će brinuti o nama.
  
  - Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A gdje bi se ona po tebi trebala nalaziti?
  
  - Pa svuda oko nas! U njoj i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje nas uopće ne bi bilo.
  
  - Ja ne vjerujem u to! Nikakvu mamu nisam nikad vidio, pa je samim tim jasno da nikakva mama ne postoji.
  

  • - Ali ponekad kad je tiho, možeš je čuti kako pjeva ili možeš osjetiti kako miluje naš svijet. Znaš, ja stvarno vjerujem da nas pravi život čeka tek onda.
    
    
    Eto to je taj razgovor dvoje blizanaca o životu i smrti, "smrti" zapravo. Previše nalik na naše razmišljanje o tom konačnom odlasku kojeg neki definiraju kao smrt.

• Svijest – razine svijesti

  Čovjek je složeno, a u jednom svom dijelu i savršeno biće, iako je činjenica da na taj, naš savršeni, dio premalo obraćamo pažnju. Kad se rodimo potpuno smo bespomoćni, potreban nam je netko tko će nas nahraniti, održavati našu higijenu, brinuti o našem zdravlju, naučiti nas kako ćemo se u tom svijetu u kojeg smo gurnuti, snalaziti. U početku učimo samo od drugih, jer vlastita iskustva ovog svijeta nemamo, ili ih nismo svjesni. Od našeg prvog udisaja počinje priča o svjesnosti. U naš razum, do tada potpuno prazni bijeli list, počinjemo upisivati sve što naučimo i iskusimo. Razum, odnosno intelekt, služi nam da se bolje snalazimo u ovom materijalnom svijetu. Na taj svoj bijeli list marljivo zapisujemo sve što bi nam moglo pomoći, ali sve te informacije vezane su samo za materijalni svijet. Taj svijet ima svoje zahtjeve, naučimo brzo da moramo disati, jesti, piti, spavati, a naše tijelo odmah reagira ako neki od tih zahtijeva zaboravimo. Kad nas gurnu u taj svijet zaplačemo, kažu da tako aktiviramo pluća, ali ima u tom plaču još nečega, zanimljivo bi bilo znati je li to instiktivna tuga, ali tuga svakako jest, jer svijet u koji smo gurnuti nije previše gostoljubiv. Toliko je bilo sigurnije biti u maternici!

  Taj topli i mali svijet u kojem nas je sve štitilo i brinulo o nama, bio je čitav svemir, veći nismo poznavali, ali kad gledam slike fetusa pomislim, je li točna informacija da je naš razum potpuno prazan ili već tamo osluškujemo i počnemo skupljati prve informacije. tamo zapravo počinjemo slušati. Zvuk je prvo što upišemo na svoj bijeli list. Provedene su već brojne studije pa sada znamo bebe vole mirne i tihe tonove.. zvuke prirode, uče li tada već?

  Svijest
  
  Od trenutka kad nas izbace u ovaj negostoljubivi svijet počinje odgoj. Roditelji su nam tada najveći autoriteti, njima bezuvjetno vjerujemo, pa oni uistinu rješavaju i sve naše probleme. Nitko ne sumnja u to da roditelji žele uvijek samo najbolje svojoj djeci, ali mnogi roditelji ne znaju da baš u tom dobu dijete najlakše i najbrže ispisuje na svoj list razuma sva svoja iskustva i učenja. Stoga je to vrijeme kada djecu treba usmjeravati, prepoznati njihove mogućnosti i talente i pomoći im da ih razviju.
  S dotokom novih iskustava naša svijest bilježi sve više informacija. Zapisujemo tada korisne informacije, pa nećemo na pr. skakati s nebodera nego koristiti lift, jer imamo informaciju da ne možemo letjeti. Ali u našu svijest bilježimo i ogroman broj dezinformacija. Najopasnije su one o zdravlju, o takozvanim neizlječivim bolestima. Nema neizlječivih bolesti, ima samo neizlječivih ljudi! Ali sve ono što čujemo od ljudi koje smatramo autoritetima, prihvatimo pa oni valjda znaju bolje!? A znaju li?
  U medicini na pr. ne postoji objašnjenje zašto nam zaraste slomljena kost, a ona ipak zaraste, jer poznajemo iskustva drugih, zarasle su slomljene kosti, pa ako se suočimo s takvim vlastitim iskustvom loma, zarast će i nama budući smo prihvatili taj program i linkom ga poslali u podsvijest. Podsvijest naime odrađuje sve za što je programirana.
  Na svojim predavanjima rado pričam jednu (istinitu) priču. Jedan čovjek doživio je saobraćajnu nesreću i u stanju kome prevezen u bolnicu. Nakon svih pretraga ustanovljena je povreda kralježnice i zaključak liječnika je bio da taj čovjek vjerojatno neće moći dugo, ili više nikada hodati. A čovjek je i dalje ležao o komi, danima. Probudio se jedne noći, nikoga nije bilo kraj njega da mu kaže da ima povrijeđenu kralježnicu, pa se digao i otišao u wc.
  Sva iskustva, svoja ili tuđa, marljivo i cijeli život upisujemo u list svoje svijesti. A svijest je entitet koji nam služi samo da se lakše snađemo u tom materijalnom svijetu, ali kako je od svega što poznajemo materijalni svijet najzahtjevniji, i iskustva koja bilježimo u svijesti su nam najpoznatija. Sve manje razlikujemo informacije od dezinformacija, a time se sve više udaljavamo i od svojih stvarnih mogućnosti.

• Razina svijesti je osnova iz koje gradimo svoje programe u podsvijesti, a upravo ti programi su ono što kreira našu uspješnost ili neuspjehe, našu bolest ili zdravlje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo..

  Podsvijest
  

• Podsvijest je entitet koji je (sam naziv već upućuje na to) podređen svijesti. Laički ga možemo najlakše predočiti kompjuterom kojeg programiramo iz područja svijesti. Između ove dvije razine svijesti postoji link za protok informacija, a sve ono što u svijesti bezrezervno prihvaćamo, tim linkom odlazi u podsvijest i počinje graditi program. Ne možemo utjecati na taj automatizam, ali možemo iz područja svijesti izbaciti sve ono što predstavlja, nekad prihvaćene informacije za koje smo zaključili da su ipak dezinformacije.
  Ako podsvijest shvatimo kao kompjuter, tada ćemo znati da je moćna u svemu za što je programirana, ali da je potpuno nemoćna ako joj nedostaje program. Podsvijest, kao i kompjuter nema mogućnost razmišljanja, a njena najjača osobina je (kao i kompjuteru) logičnost. U praksi to izgleda ovako: ako smo destruktivni ili uvjereni da smo neizlječivo bolesni, podsvijest će takvu našu informaciju prihvatiti, i budući samo služi našoj svijesti, uspješno će nam pomoći u samouništenju jer podsvijest je samo izvršni organ svijesti!

  Ovo do sada se odnosi isključivo na sadašnji život. Ali podsvijest je i entitet u kojem su spremljena i sva sjećanja i iskustva koja nosimo iz prošlih života! Tamo gdje odlazimo nakon života odlazi sve ono što mi jesmo, sve što nas je gradilo, razvijalo i stvaralo sve naše programe na podsvijesti, a sve to zajedno je temelj na kojem počiva naš sadašnji život.
  
  Prije nego nastavite čitati ovaj tekst napravite mali pokus, samo zato da pokažete sebi koliko ste stvarno upoznati s time što su informacije, a što dezinformacije u našoj svijesti. Osvrnite se oko sebe i uzmite neki predmet iz svoje blizine u ruku. A onda pokušajte precizno opisati kako ste i čime uzeli taj predmet, sa što više detalja u tom opisu.

  Ako niste varali, a nema razloga za to, tada ste opisali uzimanje tog predmeta otprilike : "uzeo/la sam ga desnom rukom" ili "uzeo/la sam ga palcem i kažiprstom ruke"..ili slično.
  Ali niste ga zapravo uzeli rukom! Vaša ruka je samo gomila mesa, kostiju, mišića, žila, živaca... i bez naloga vaše svijesti ona je nepokretna "mrtva", ali je organ vaše svijesti, pa sluša nalog vaših misli, ako spavate ili ste u nesvijesti, vaša ruka ništa neće moći uzeti.
  Isto je to i podsvijest, razlika je samo u tome što je ruka izvršni organ na fizičkoj razini, a podsvijest je izvršni organ na suptilnijoj razini, ali da se ne zavaravate podsvijest je od ruke značajno moćnija, a i "radi" po već postojećim programima i onda kada mi više nismo svjesni, kad spavamo ili čak kad smo u komi ili kad smo već „otišli“ iz ovog života!
  Između jednostavnih programa kao što su "ja to mogu" ili " ja to ne mogu, i onih "opasnijih", kao što su "od ove bolesti ću umrijeti", nema značajne razlike za podsvijest, jer ih ona "razumije" samo kao naše želje da tako bude, a realizirat će sve naše želje!
  Svaka se bolest lako liječi, klasičnom medicinom ili nekom tehnikom liječenja, ali bolest se brzo obnavlja iz programa na podsvijesti!

  Viša svijest
  
  Treća razina svijesti je - viša svijest. Istočnjaci je nazivaju i „dubokim umom“, ili – „ više ja“, a u religijama je poznata kao duša. Sam njen naziv govori o tome da je ta razina viša od svijesti, no uistinu je malo onih koji na pravi način o njoj razmišljaju. Svjesnost o njenom postojanju je zapravo dolazak pred vrata, a istraživanje ove razine je - ulazak u duhovnost.
  Od davnina su uvriježeni izrazi "ti si moja duša" , "boli me duša" ili slični, pa mnogi zapravo krivo poimanju dušu kao centar emocija, ona je puno više od toga, to je razina na kojoj smo svi savršena bića. Što više poznajemo ovaj dio sebe, što smo joj bliže, to smo svjesniji svojih mogućnosti i svojih zadataka na zemlji, jer duša je besmrtna, vječna i u svojim mogućnostima izravnana s Bogom. Ovo je i razlog zbog kojih je tvrdnja da u svakom od nas živi Bog, ili da je čovjek najveći božji hram - točna.
  

• Priča o duši počinje još u doba stvaranja, pa pogledajmo je malo i s tog aspekta. U bibliji je ova priča opisana na simbolički način i tumačena u previše verzija, ali je svaka od tih verzija korištena u svrhu politiziranja religije. Oni koji su je tumačili uzimali su sebi ulogu pastira, a u toj raspodjeli uloga ovce nije zamišljena kao uloga nekoga tko bi razmišljao! Institucije religije ipak su potrebne onima koji su još daleko od osviještenosti, odlazak u crkvu je utjeha, sakramentom ispovijedi "oslobađamo" se svojih grijeha, a opraštanje, sebi i drugima, je jedna od najvažnijih stvari koju trebamo naučiti. Uloga dušobrižnika ovdje postaje jasna i nužna svima koji u sebi nisu osvijestili tu mogućnost direktnog komuniciranja s Bogom.
  Sve grijehe koje počinimo, činimo ugađajući svom materijalnom tijelu, a duša ne može nositi teret grijeha! Prije nego nastavim ovu temu želim naglasiti da sam odgojena u katoličkoj obitelji, da nisam praktični nego stvarni vjernik i da mi posrednici između mene i Boga ne trebaju. Svejedno mi je kako netko naziva ili štuje Boga, dokle god se u tom štovanju može približiti sebi, Bogu, istini ili prirodi, jer sve je to On!

  Bog je stvorio čovjeka (citat) "na svoju sliku i priliku" a budući je vječan Bog nema materijalno, odnosno potrošno tijelo. Adama i Evu smjestio je u raj, mjesto u kojem su imali sve, nisu starili, nisu poznavali bol, glad niti smrt, divlje životinje nisu ih napadale. Imali su sve i samo jednu zabranu, jesti plodove sa stabla spoznaje. U trenutku kada su zagrizli zabranjeno voće (citat) "posramili su se svog golog tijela"..prognani su iz raja i od tada (citat) "ljudi se rađaju s istočnim grijehom"!
  Ali nisu se posramili svog tijela, tada su dobili tijelo! To je zapravo taj progon iz raja. Dobivši tijelo postali su smrtna bića, podložna bolesti, strahu, počeli su svoj život materijalnih bića! Materijalni svijet sa svim svojim zahtjevima, sve većim, okupira sve više naše pažnje, sve više nas udaljava od naše suštine i od naših stvarnih mogućnosti!
  Bog je čovjeka stvorio kao duhovno biće, čovjek je u svojoj neposlušnosti sebi priskrbio materijalno tijelo. Svijest - intelekt, služi našem tijelu da se bolje snađe u materijalnom svijetu, a informacije koje tu slažemo uglavnom su informacije iz materijalnog svijeta, i baš tim informacijama programiramo našu podsvijest.
  Svijest je kao zid između više svijesti i podsvijesti! Brani protok informacija između više svijesti i podsvijesti! Rušenjem ovog zida naša bi se podsvijest programirala informacijama samo iz više svijesti, a one su : ja sam besmrtno biće, mogu sve... Rušenje ovog "zida" je put u prosvjetljivanje, a potpuno srušeni taj zid - prosvijetljenost.
  Na kratko izbrišemo tu prepreku punu dezinformacija - svijest, kada se nalazimo u stanju meditacije, radi čega je meditacija stanje kojim možemo liječiti i bolesti, jer njome u podsvijesti kreiramo divan program čija je suština da možemo sve!

  Svoje identitete počinjemo graditi već u najranijem djetinjstvu, a uloga odgajatelja je vrlo značajna, moglo bi se reći da je nacrt po kojemu gradimo našu ličnost. Odgajatelji su obično roditelji, osobe kojima vjerujemo i, u doba djetinjstva, naši najveći autoriteti.
  U želji da nas zaštite, roditelji nas u to doba često opominju koristeći loše izraze, na pr. : "ne penji se“, ili „ne trči, past ćeš", "ne možeš ti to", "nikad nećeš naučiti" i slične. Naša svijest bezuvjetno prihvaća ono što dolazi od naših najvećih autoriteta i mi počinjemo graditi svoje programe stvarajući na taj način većinu svojih ograničenja. Ta ograničenja prate nas cijeli život, osim ako se naučimo smanjivati ili uništavati svoje programe. Moguće ih je uništiti nekim tehnikama, ali čak i ako ne vladate tim tehnikama, moguće ih je uništiti ako upoznate jezik podsvijesti.
  Osoba koja je prihvatila identitet neuspješne osobe, sasvim sigurno je u svom djetinjstvu često slušala "ti to ne možeš" ", i sasvim sigurno neće moći puno onoga što bi inače mogla. Taj identitet je jedan od najžilavijih, ali nipošto nije jedini u koji ulazimo. U neke od identiteta ulazimo prirodno i svakodnevno ih mijenjamo, jednostavno i ne razmišljajući. Kada komuniciramo sa svojom djecom uzimamo identitet roditelja, na poslu smo sasvim drugačiji jer smo uzeli identitet zaposlenika, drugačiji smo kada smo s voljenom osobom, od svega ovoga se razlikujemo kada komuniciramo s nekim tko nas ne voli, da ne nabrajam dalje.
  Čitav život se nastavlja gradnja identiteta koje prihvaćamo sasvim prirodno, a isto tako lako ih mijenjamo u odnosima prema drugima. Kada netko u nama vidi nježnu i iskrenu osobu, teško da ćemo prema toj osobi pokazati grubost, kada nam netko vjeruje teško ćemo ga iznevjeriti, vrijedi i obrnuto, naravno, spomenula sam tek neke osobine a sve ovo odnosi se na sve naše osobine!
  U toku jednog dana promijenimo svoj identitet više puta, prema potrebi i to radimo spontano ne razmišljajući i ne trošeći gotovo nikakvu energiju.
  Ali, ( na ovom "ali" sve je na svijetu "palo“! ) da bismo bili potpuno uspješni u tome potreban je i mali napor, a on se sastoji u tome da preuzimanjem jednog od identiteta u potpunosti isključimo sve ostale!
  

  Ovo BITI ma koliko jednostavno u suštini bilo, nije tako jednostavno postići u praksi. Razlog je tome što nam je svijest preopterećena informacijama (i dezinformacijama) koje je, najčešće teško potisnuti. Teško ali neophodno!
  Čak i kad nisu u pitanju dezinformacije nego potvrđena iskustva, takva su iskustva potvrđivana na primjerima drugih ljudi, a nitko nije isti! Kad je čovjek u pitanju nema ničega što bi se smjelo generalizirati!
  Ovo ću najlakše objasniti jednim običnim primjerom iz života. zamislite se u situaciji da imate dijete i da je to dijete napravilo nešto što nije smjelo napraviti. U takvoj situaciji obično razmišljamo o načinu na koji bi svom djetetu pokazali da to ne smije tako raditi, razmišljamo o kazni po kojoj bi tu zabranu upamtilo, ili tražimo mišljenje ljudi koji imaju više iskustva i kojima vjerujemo. A potrebno je zapravo puno manje (za većinu je ovo i puno više)! Potrebno je izbrisati sve što znamo, sve drugo što jesmo, ući samo u kožu roditelja, bez ikakvih utjecaja (bilo čijih), u potpunosti isključiti svoje misli i znanja (svijest!), i ispražnjeni od svega ostaloga samo BITI RODITELJ!
  Roditelj je jedina osoba na svijetu koja u odnosu na svoje dijete neće pogriješiti!
  Mislite li da je ovo lako ili teško?

• Ovo je jedini ključ po kojemu se rješava svaka dvojba koju imamo. Nitko vam bez greške neće dati niti jedan savjet, niti jedno rješenje, samo vi znate sve što je potrebno znati, a da biste osvijestili to znanje trebate samo BITI ono što je potrebno biti u svakoj situaciji i sa svakom osobom, jer BITI znači biti samo jedno, s voljenom osobom samo ljubav, s djecom samo roditelj, s bolesnikom samo iscjelitelj, s prijateljem samo prijatelj. I tek još jedna "sitnica", dok STE jedno od toga, ništa drugo (ni naučeno ni iskustveno) ne smije postojati u vašem umu!
  Možda ovo nije baš lako, ali samo oni koji nauče BITI mogu postići sve!

  Da! U ovome "BITI" je sadržana najveća tajna koju možemo otkriti, tajna o uspješnosti i zadovoljstvu. Ali nitko nikada neće otkriti ovu tajnu dok ne otkrije sebe. Možemo proživjeti cijeli svoj ovozemaljski život zadovoljavajući se malim radostima, ugađajući svome tijelu ili svojim idejama o tome kako je dobro uživati u zadovoljstvima koje priređujemo drugima, jer nam to dopušta da se osjećamo boljima i vrjednijima, a svime zapravo samo popunjavamo vlastite praznine.

  Ne lažemo nego se igramo metaforama kad kažemo da osjećamo puninu ili prazninu svoje duše, njeno bogatstvo ili siromašno. Ali najviše se varamo kada dopustimo sebi da potonemo u more samodopadnosti i ograničimo je sobom! Kada mislimo da nam duša pripada, a zapravo mi pripadamo njoj, kada smo uvjereni da je u nama, a zapravo bi trebali mi biti u njoj. Tada postajemo ružna projekcija svoje duše, njen odraz u mutnoj i nemirnoj vodi našeg života.