2. BIO JEDAN DUPIN

 

        Bio jedan dupin, koji je znao da on nije dupin, nego da je more, koje je uzelo oblik dupina. Po tomu je saznanju bio daleko iznad većine ljudi.

        Onda je dupin odlučio... onda je more odlučilo... da se rodi kao čovjek. Da bi ljudima mogao reći tu tajnu.

        Onda je tako i bilo.

        Onda... Ljudi su ga gledali i slušali kao stranca, divnoga, doduše, ali stranca.

        Jedino što ih je taknulo, bila je divota, koju su onda na razne spomen-načine prikazivali.

        Ocean-dupin-stranac bio je i dalje nepredočivo divan, ali je volio svaku svoju nepotpunu sliku, svaki svoj pothvat, svaku svoju odluku. Ništa nije moglo stati između njega i njegova smiješka.

 

        Bio jedan dupin... Bilo jedno more... Oni su se toliko voljeli, da između njih nije bilo razlike. Voljeli su i taj svoj razigrani, raznorodni oblik - taj val i taj dupinski torpedo - koji ih je s vremena na vrijeme, s njihovim dopuštenjem, uvjeravao da su dvoje. 

 

 

        Eto zašto volimo poeziju: ona gradi kuću na zamirućemu zvuku između vječnosti i besmrtnosti.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.