5. BILA JEDNA POSLOVICA

 

        Bila jedna poslovica, svjetska lutalica. Dok se prometala Afrikom, malo se više zadržala kod naroda Ašanti. Tamo su ju potpuno posvojili, udomili, na sva je usta pronosili. Ona je glasila: “Nitko ne treba djetetu pokazivati nebo.”

        Kad su na zapadnu obalu Afrike dojedrili bijelci, najprije su čuli nju, poslovicu.  Ašantijci su, naime, smatrali da gostima najprije valja ponuditi ono najbolje. Bijelci u početku nisu sasvim razumjeli što poslovica kazuje.

        “Možda se afrička djeca rađaju licem prema nebu?” raspitivali su se.

        “Ne, nitko se ne rađa tako zemaljski kao crna djeca,” objašnjavali su domaćini uviđavno. “Ali sva djeca znaju da postoji nebo. Sva djeca imaju u sebi nebosmjerno znanje.”

        “A tako,” rekoše bijelci, i bude im pravo.

        Poslovica se onda prošetala među žutima. Nitko ju nije primio s manje čuđenja. S manje podizanja obrva. U tomu su bili ravni crvenima.

        “Zbilja, svagdje sam dobrodošla,” mislila je šetalica. “To znači da sam uistinu pun pogodak.”

        A onda je zašla među smeđe. Tu je prepoznala svoje prvo dvorište.

        “Jesi li se našetala svijetom?” ljubazno su ju pitali, iako su znali.

        “Ah, jesam,” reče poslovica i sjedne u hlad banjana. “Nego, znate što: dosadilo mi je da me samo razumiju. Da me samo pronose u slavlju po ustima. Da, sve mi je to dosadilo. Sad ću se malo odmarati od pokazivanja neba. Sad ću malo biti u nebu.”

 

 

        Riječ “voda” ne gasi žeđ.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.