46. BILA JEDNA GOLEMA ZGRADA

 

        Bila jedna golema zgrada sa stotinama stanova.

        Bezbroji su stanara u njoj živjeli, useljavajući se i iseljavajući. Neki su se međusobno poznavali, susrećući se tu i tamo pred dizalom, ili na ulaz-izlazu. Ali većina nije znala tko im je susjed.

        Stanovi se nisu mogli kupiti, već jedino iznajmiti. O kućevlasniku se svašta nagađalo. Da je čudak. Da ne postoji. Da živi negdje u zamorskim zemljama. Istina, on se rijetko pojavljivao. Ugovorno je od stanara tražio da se s poštovanjem ophode s iznajmljenim stanom, i da ga po izlasku, prigodom uručenja ključeva, ostave u prvotnoj čistoći i neoštećenosti. Takva dolična briga bila je sva stanarina, koju je tražio.

        Ali većina je stanara zaboravljala ovaj ugovor. Stanovi su se predavali novim stanarima u rđavu stanju, izgrebenih zidova i podova, popucalih cijevi, čak nepometeni i neopranih stakala. Oni, koji su se useljavali u takve stanove, listom su nastavljali rabotu zapuštanja. Ako su neki i pokušali dovesti stan u prvotno stanje, uspijevasli su ga tek donekle urediti uz velik i dugotrajan trud.

        Stanari su se nemarno ophodili i prema kućnim hodnicima, dizalu, tavanu, podrumu. Na ulaznim se vratima razbilo staklo, i svatko je čekao da netko drugi popravi štetu. Hodnik bijaše pretrpan otpacima. Zaudaralo je na trulež. U podrum se naseliše oduševljeni štakori. Dizalo je jednoga dana odbilo da se odazove pozivu.

        Jednoga je dana ku}evlasniku prekipjelo, pa je odlučio iseliti sve stanare o istomu trošku, i smjesta. Nije želio uručivati otkaze svakomu ponaosob - od vrata do vrata. “Suvišan je to napor, i otezanje do u nedogled,” mislio je. Stoga je namislio svoju odluku sprovesti pomoću dima i vatre.

        Ku}evlasnikova supruga na tu se vijest veoma rastuži.

        “Zar misliš da u zgradi nema baš nikoga, tko bi zaslužio da u njoj ostane?” pitala je oprezno.

        “Ima,” odgovorio je kućevlasnik. “Ali taj jedan ne dostaje da bi se svi ostali poštedjeli.”

        “A taj jedan.. tko je on, i u kojemu stanu stanuje?”

        “Negdje u prizemlju.”

        “A čime se bavi? Je li to neka važna osoba?”

        “Rekao bih da jest. On po cio dan piše divne priče. Nikomu ih ne čita, osim meni.”

        “Kako - zar ga ti posjećuješ?!”

        “Ne. Pisac zamišlja da sam ja u njegovoj sobi, da sjedim u naslonjaču, i da slušam što je toga dana napisao. On to čini svake večeri vrlo zdušno. Zahvaljujući tim pričama, ja sam produljio vrijeme boravka svima ostalima u zgradi - priznajem, naprosto sam se zanio slušajući, pa sam zaboravio na problem...”

        “Oh, dragi moj...”

        I ona zagrli muža, oduševljena otkrićem njegove lijepe potkupljivosti.

        Ponadala da će ga uspjeti namoliti da odustane od dima i vatre - eto, zbog toga jednoga, koji piše divne priče. Ali muž preduhitri njezinu molbu, rekavši:

        “Ne brini, draga moja, njega to neće dotaknuti...”

        Supruga je ušutjela, ali nije sasvim povjerovala u muževljeve riječi.

        I onda je, jednoga dana, zgrada osvanula u plamenu. Krikovi i vapaj nisu se ni čuli zbog urlika vatre. Stanari su se bacali s balkona i prozora, ali i opet su padali u plamen. Dim je obavio cijelo mjesto kao pogrebna koprena.

        Što se tiče pisca divnih priča, on nije ni znao što se događa. Kasnije je vatrogascima objasnio da je čuo nekakvo komešanje, ali da nije imao pojma da se radi o požaru.

        “Sjećam se da sam dva ili tri puta zakašljao,” rekao je.

        Ali onda se - kako reče - vratio na posao pisanja, jer mu se činilo - kako reče - da će izgorjeti, ili se ugušiti, ako ne piše.

        Tako je i bilo.

        Ubrzo, to jest, preko noći, nad njegovim je prizemljem narasla nova, velika zgrada, s lijepim stanovima, koje je valjalo samo održavati u početnoj čistoći.

       

 

        Neminovna Propast Svijeta ne tiče se baš svakoga.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.